Savršeni

12.

I might never be the hands you put your heart in

10. studenog 2018.

Svađe s Lovrom u posljednjih desetak dana, nešto malo više, postale su nepodnošljive. Volio je provoditi večeri vani, jer je dobio neke slobodne dane na poslu, a meni se to nije svidjelo. Zapravo, nije mi se svidjelo njegovo pijano kucanje na vrata sobe u četiri ujutro. Probudio bi pola doma, a ja bi ga nakon toga autobusom ili taksijem morala vraćati u bratstvo. I nije to bilo samo jednom, sinoć je bio treći put u samo sedam dana!

Uz to, ponovno je upadao u gabule s policijom i ponovno je počeo od nekog čovjeka nabavljati marihuanu i preprodavati ju, iako je prije nekoliko mjeseci obećao da je s tim prestao zauvijek. Stvarno sam ga željela voljeti, ali njegovi su me problemi počeli gušiti i više nisam znala kako se nositi s njima. Povlačio je mene za sobom.

Nakon što je u petak popodne završio s poslom, već sam ga nenajavljeno čekala na krevetu njegove sobe kako bi porazgovarala s njim. Naglo je otvorio vrata, a tek što sam ustala, za njim je ušla niska prsata djevojka.

Srce mi je naglo udaralo, no to više nije bilo od zaljubljenosti. U potpunosti sam se sledila, nisam znala bih li ponovno sjela ili napala i njega i nju.

Nije me primijetio, sve dok glavu nije okrenuo prema krevetu.

Oči su mu postale bistre.

"Lena-" zastao je na trenutak. Vidjelo se na njemu da je i sam krenuo uzimati tu marihuanu koju je toliko vješto preprodavao.

"Može li neko objašnjenje ili mogu ići?" raširila sam ruke, gledajući u njega, pa u djevojku kraj njega.

"Moraš otići" gledao je u pod. Srce mi je potonulo. Spremala sam zakoraknuti unaprijed, a on se okrenuo prema djevojci "Samo izađi van. Molim te, izađi van" obratio joj se, a ja sam osjetila tračak nade.

Ona ga je poslušala, baš kao što sam ga ja slušala kad mi se prije obraćao.

"Sjedni" rekao mi je, bacivši se na krevet. I sjela sam. Morala sam riješiti to s njim.

"Samo mi ne govori da ti je to kolegica s posla. Samo mi ne laži, jedino to tražim od tebe u ovom trenutku" odmahnula sam glavom, skupljavši dlanove jedne i druge ruke.

"Ne mogu ti sada pričati, glava me ubija" požalio se, ali nisam osjetila nikakvu iskrenost u njegovom glasu "Možda da odspavam kojih sat, dva, pa da svratim kasnije do tebe ili-"

"Ma kamo bi ti svraćao?" prekinula sam ga. Htjela sam mu se nasmijati, onako glasno, grleno i u potpumosti posprdno nakon što je to rekao, ali nisam.

"Znam da si ljuta, ali-"

"Ljuta?" podignula sam obrve "Nisam ja ljuta, Lovro. Samo skroz razočarana jer si prekršio obećanje koje si mi dao" slegnula sam ramenima.

"Kakvo sad obećanje?" zbunjeno me gledao, a pogled mu se mutio.

"Da mi nećeš slomiti srce, a to si upravo učinio" suzdržavala sam se da ta jedna suza koja mi se skupila u kutu oka ne klizne niz lice.

"Kako sam ti ga slomio? Pričaš budalaštine"

"Zezaš li ti mene, je li ovo skrivena kamera?" pogledala sam po sobi, no ništa nisam pronašla, iako bi mi bilo draže da jesam "Opet si u dramama s policijom, piješ vani do kasno, i kao trešnjica na vrhu, dovodiš druge djevojke doma. Ja ne znam zašto ja i dalje tu sjedim, Lovro"

"Sa mnom i njom se ništa nije dogodilo, i sama si vidjela" bijesnio je. Mogla sam se zakunuti da mi me istog časa napao, ali znao je da ne smije.

"Ali bi se dogodilo da vam ja nisam zasmetala, je li tako?" bila sam uporna.

Nisam znala što se dogodilo sa mnom i s njim. U tako smo krako vrijeme propali, doslovce u periodu od deset dana. Sve je do prošlotjednih noći vještica bilo sasvim u redu, a zatim se sve izokrenulo, bez razloga. Ili je postojao razlog, ali ja ga nisam znala.

Ustajući s kreveta, pohrlio je prema meni kako bi me zagrlio i poljubio. Odmaknula sam se od njega, prišavši kvaki vrata.

"Mislim da je tu kraj naše priče. Možda je najbolje tako, ha?" zagrizla sam usnu da ne zaplačem "Uopće nisam iznenađena, majka je stvarno imala pravo"

Ustao je. "Ona ti je napunila glavu pričama kako sam loš?" mahnuo je glavom u razočarenju.

"Samo mi je napomenula da obratim pažnju" pritisnula sam kvaku vrata, ni sama ne vjerujući da je upravo ovo naš kraj. Tu, u njegovoj sobi, sa mnom koja sam na pola puta do plakanja i s njim, kojemu se pogled muti iz trenutka u trenutak.

Ne znam što se dogodilo s nama. Jer, sve je bilo savršeno, bili smo savršeni. A onda je sve to nestalo. Poput one cigarete koju je ulijepio u beton prošle godine kad smo odlučili pokušati.