Savršeni

14.

I can be the one you love from time to time

20. srpnja 2019.

Rea se čitavo jutro po sobi povlačila kao magla, za sobom ostavljajući potrošene balave maramice. Plakala je od sreće što je diplomirala, a od tuge što mora napustiti studentski dom. U to me ime odlučila počastiti pićem u obližnjem kafiću.

Kafić je bio krcat studentima, ali i onima iz kuće bratstva. U sebi sam molila da ne ugledam njegove smeđe bistre oči.

Smjestile smo se za kraj šanka, jer mjesta nigdje drugdje nije bilo, pa naručile dva kratka žestoka pića. Popile smo ih brzo te uz popratne gadljive izrazre lica podigle još dva prsta za sljedeću rundu. Budući da se nismo htjele brzo napiti i otići kući, nakon trećeg smo ljutkastog pića odlučile stati.

Idućih je sat vremena prošlo brzo, Reinim prisjećanjem na neke događaje iz prošlosti, zatim nekom bezveznom tučom ispred kafića i na kraju njegovim tihim ulaskom kroz vrata. Lovro je uz pratnju Reinog dečka Tina i još dva mladića koračao prema šanku, provlačivši se kraj mase ljudi. Rea je istog trenutka okrenula glavu prema, tiho mi šapćući: "Želiš li ići?"

Odmahnula sam glavom jer nisam htjela da zbog mene zadnju večer u domu provede u sobi.

Dečki su nam se u potpunosti približili. Rea je ostavila brzi poljubac na Tinovim usnama, a zatim pogled vratila na mene. Nekoliko je sekundi vladala masna, čudna tišina, a zatim ju je njezin dečko prekinuo, naručivši šest čaša voćnog likera kao oproštajnog pića.

Nisam imala nimalo snage pogledati Lovru u oči, samo sam zujala oko sebe, gledajući u prste, šank ili čašu, koju je konobar naposljetku uzeo. I kad sam na kraju skupila hrabrosti pogledati u njegovom smjeru, on nije obraćao pažnju na mene, već se kezio napuhanoj brineti u kariranoj suknji. Mogla sam i misliti, mi više nismo bili zajedno, mogao je činiti što ga je volja.

Ostatak sam večeri odlučila provesti u sobi, rekavši Rei da ću ključ ostaviti u njenoj torbici.

Izašavši iz kafića, njegov me glas zaustavio. Okrenuvši glavu, Lovro me već promatrao svojim, sada već mutnim očima. Uvukao je ruku u rukav traper jakne, pojurivši za mnom.

"Kako si?" upitao me potpuno miran i potpuno opušten. Nije takav bio tjedan dana nakon našeg prekida. Konstantno me zvao i svakodnevno se ispričavao pokušavši ispraviti ono što se dalo. Ja zapravo nikada nisam bila ljuta na njega. Trenutak me slabosti tu večer doveo u sadašnju poziciju, no sa mnom se apsolutno ništa nije promijenilo. Osim činjenice da više nisam bila u vezi. 

"Bilo je i boljih dana. Znaš, glavobolja" koračala sam sitnim koracima kraj njega.

"Shvaćam" gurnuo je ruke duboko u džepove jakne, nakon čega je nastala tišina. "Jesi li prošla sve ispite?"

Kimnula sam glavom uz osmijeh. "A ti?"

"Jesenski" uzdahnuo je, mašući glavom u obje strane "U planu mi je bio odlazak Brač preko ljeta, ali sada ne mogu, moram riješiti faks"

Jedan je dio mene htio nastaviti šetnju u tišini i oprostiti se s njime, dok ga je drugi dio htio silno nešto pitati. Zašto je drugi morao pobijediti?

"Na Povlju?" osmijeh je napustio moje usne. Primijetila sam kako su se i njegove zaigrale na trenutak, dok je gledao u pod pred noge.

"I dalje sam prilično siguran da je Povelja" podignuo je glavu. Njegove su se oči sada caklile, zubi blistali, a kosa stajala uspravno na mjestu.

"U redu, Google, ako ti tako kažeš"

I dalje sam s njime mogla razgovarati baš onako kako smo razgovarali i prije. Samo što ga ovoga puta nisam mogla okusiti, niti on mene.

"Sigurno je Povelja" šaputao je sebi u bradu.

Lovro je bio, a i ostat će moja mala neprežaljena ljubav koje ću se uvijek rado sjećati.

Znala sam da će mi nekada kasnije činjenica da bi nas dvoje možda uspjeli u nekom paralelnom svemiru u potpunosti parati mozak. No, živim po onom da se sve događa s razlogom. Naš razlog valjda nije bio dovoljno dobar za opstanak.

Uspjeli bi nas dvoje, sigurna sam u to, ali ne ovdje, ne ovakvi i ne sada.