Savršeni

7.

And if you like having secret little rendezvous

25. prosinca 2017.

Prošlih je nekoliko godina Božić bio mukotrpan. Ne zato što sam morala kititi jelku ili peći kolače, već zbog toga što posljednje tri godine moj tata nije bio sa mnom kako bi ga proslavio. Umro je na današnji datum kad sam imala 19, a svake ga se godine sjetim uz jednu zapaljenu svijeću na prozoru.

Ove sam godine taj blagdan odlučila proslaviti u studentskom domu, s Reom i bez majke. Ujutro sam joj samo poslala kratku poručicu u kojoj sam joj objasnila kako imam nekog važnog posla preko blagdana i kako neću moći svratiti do nje. Zatim sam joj i čestitala.

Rea je znala čemu služi upaljena svijeća, pa me svake godine snažno zagrlila i rekla kako će uvijek biti tu za mene.

Lovro, s druge strane, nije znao ništa o mome ocu. Znao je samo da je umro i da majka živi sama u kući u naselju nekoliko kilometara od fakulteta. Svaki sam put preskakala tu temu, a on je svaki put odustao od daljnjeg ispitivanja.

No, odlučila sam da je sad pravo vrijeme da mu kažem i da napokon maknem tu informaciju s duše.

Lovro je svratio kod mene oko četiri popodne. Dom je bio gotovo prazan, Rea je odlučila svratiti do kuće bratstva i dečka, a ja sam Lovri javila da mi dođe praviti društvo. Poslao mi je nekoliko emotikona srca i uz jedno dolazim za pola sata odgovorio na moj poziv.

Ušavši u sobu, čestitao mi je Božić i tiho poljubio, a zatim kaput bacio preko stolca kraj radnog stola. Mokre je tenisice ostavio odmah kraj vrata jer nije htio zaprljati sobu. Krevet sam uredno posložila i laptop ostavila upaljen kako bi mogli pronaći neki božićni film i tako ubiti vrijeme.

"Nisam ti ništa kupio, nadam se da se ne ljutiš" slegnuo je ramenima, bacivši se na mirišljave plahte.

"Nemam ni ja poklon za tebe" odvratila sam mu, pridruživši mu se.

"Ti si mi dovoljan poklon" veselo je namignuo. Njemu ti pokloni nisu predstavljali apsolutno nikakav problem, bilo mu je bitnije da vrijeme provodi s ljudima koje voli. I koji vole njega.

Obuhvatio me oko struka svojim velikim dlanovima, a ja sam mu u potpunosti prišla. Ruke je pomicao sve niže i niže, a zatim me primio za stražnjicu, raširio noge i položio sebi u krilo tako da sam sjedila s koljenima obuhvaćenim oko njegovog struka.

"Rea mi je rekla-" poljubio me brzo "Da mi moraš-" ponovno me poljubio "Nešto važno reći"

Odmaknuo se od mene, a srce mi je krenulo luđački nabijati. Ne samo od njegove blizine, već od činjenice da ću mu reći nešto što me svake godine tako lagano proganjalo i sustizalo.

"Gdje si ti vidio Reu?"

"Sreli smo se ispred bratstva, rekao sam joj da jurim k tebi, a ona mi je rekla da mi nešto trebaš reći" pogladio me po leđima "Prvo mi je palo na pamet da želiš prekinuti. Ali, valjda ne želiš, ne?" upitno me pogledao, podižući obrve.

Kako bih s njime mogla prekinuti?

"Ne, naravno da ne" odmahnula sam glavom, uz tihi osmijeh. On je odahnuo u olakšanju.

"Onda? Sad sam tu i možeš mi reći bilo što" stavio mi je jedan pramen kose iza uha. Nervoza mi je udarila u glavu.

"Za ovo nitko ne zna, osim majke i Ree" započela sam, a on se s rukama iza leđa naslonio na krevet i saslušao me. "Ispitivao si me kako je tata umro. On je, zapravo, bio sasvim u redu, a onda je nekoliko dana nakon mog osamnaestog rođendana stigao doma, u rukama držeći liječničke nalaze. I od tada je sve krenulo krivo."

Oči su mi se punile suzama, a kad me pokušao zagrliti, odbila sam ga i rekla da me pusti da do kraja ispričam.

"Svakodnevno smo bili u bolnici. Liječnici su rekli da se rak širi i da će probati dovesti ogranizam u red, ali nisu uspjeli. Isprobavali su tone lijekova i kemoterapija, bezuspješno. Godinu se dana to tako rastezalo i nije se znalo što će na kraju biti. Nije se znalo hoće li tata iz bolnice izaći živ ili neće. Mislila sam da će još barem blagdani biti koliko toliko u redu, ali nisu. Božić sam provela u bolnici, a staru godinu na groblju" briznula sam u plač. Očeva me smrt istinski pogodila. Bila sam jako vezana uz njega, nešto više nego uz majku, i kad je tako brzo otišao, osjećala sam se kao da sam izgubila veliki životni oslonac.

Ništa nije rekao, svoje je ruke omotao oko mog tijela koje se treslo od suza, a noge je isto zakvačio za mene. Sjedili smo tako zamotani, u naručju nekoliko minuta ispunjenih tišinom.

"Hvala ti što si mi rekla" šapnuo mi je na uho "I hvala ti što mi vjeruješ"

Jecala sam i dalje, ovoga puta malo tiše i malo stabilnije, ali osjećala sam se dvadeset kila lakše. I dvadeset puta zadovoljnije što imam nekoga poput Lovre iza svojih leđa.