Zrela za pakao

besmislica

proza

nekada pišeš da određeni ljudi to pročitaju.

shvatila sam to nedavno, jer prijatelji koje sam ovdje stekla najvažniji su mi čitatelji, njihove riječi uvijek su tople i ispunjavaju me osjećajem smisla. moj život često je besmislen.

i pisanje postane navika. to postanu redovi riječi čiji redoslijed jedvice ima smisla, ali tako mi je i u glavi pa donekle meni ima smisla. počnem se gubiti u stihovima i gušiti u osjećajima za koje nemam riječi. moje pisanje nekada je besmislica.

pišem kako bih izbacila misli i osjećaje, zamišljam do kao da iskašljavam papire pune riječi koje me guše, ali ponekad u meni ostane samo praznina. sve postaje besmislica.

bojim se da ću prestati pisati, da ću zaboraviti riječi i njihove sinonime, da će mi rimovani stihovi pobjeći iz prstiju kao krv kad mi teče iz nosa. bože kako volim pisati. život bez ovoga bio bi besmislica.