BOLJI OD NAJBOLJIH (Ante Rebić)

10. poglavlje

Lucija's Point of View

Pogledam na sat i uspuhnem zaključivši da je još rano da se krenem oblačiti. Legnem ponovno na jastuk i nastavim pratiti neki kviz na televizoru, no nemam mira. Pružim ruku i dohvatim mobitel sa stolića te uđem na poruke u Instagram. 5 nepročitanih poruka od @anterebic, 4 od prije par dana i jedna od jučer. Nisam se htjela zamarati prvim porukama, pa sam samo pročitala zadnju, od jučer.

Sory zbog Antonia, inače nije toliko čudan ;)

Da, definitivno je bilo jako čudno. Prvi put kad me pozvao na proslavu rođendana mislila sam ne doći, no kad je već postao biti dosadan odlučila sam pristati. Ipak, vodim se onim da mi treba neka zanimacija dok Krisa još nema. Prisjetim se i njegove zadnje poruke od jutra koja je glasila Dobro jutro, princezo s emotikonom srca na kraju. Iz razgovora s Antom sam zaključila da Antonio ima curu i da je sve ono bio način kako je on pristojan to jest ljubazan, pa nema sumnje da je bilo povodom nečega drugog. 

Odlučila sam poslati Anti poruku da mi pošalje adresu gdje se održava party. Ne želim da on dolazi po mene, ne želim da mi zna adresu jer ne želim otkrivati neke bitne stvari o sebi. Ne znam da li u njega još mogu imati povjerenja kao u pravog prijatelja, a ne samo kao poznanika. Možda se nešto dogodi pa kliknemo, za sada se jako čudno, ali i lijepo osjećam u njegovom društvu. Nešto nije kako treba, no i dalje mi je ugodno razgovarati s njim. Protresem glavom kad shvatim da razmišljam o njemu - Rebiću i u tom trenutku moj mobitel javi da mi je stigla poruka, i to upravo od njega. Poslao je samo adresu, ni a ni b. 

Kad pronađem adresu na internetu i shvatim koliko mi treba do tamo, otrčim do sobe i širom otvorim ormar. Suknja, kratke hlače, majica na bretele, košulja... toliko stvari, a ideje nigdje? Zatvorim oči na tren i odmah kad ih otvorim, iz ormara izvučem dvije stvari koje mi odmah padnu na pamet. Crna majica na bretele i traper suknja. Kad zatvorim ormar i krenem se presvući, zastanem i upitam samu sebe što mi je ovo trebalo. No, ipak ne odustajem. Odjenem se i stavim malo šminke na lice tek toliko da izgledam dobro i dobro se osjećam. Kosu ostavim kakva je, samo jednom prođem četkom kroz nju i to je to. Uzmem crnu torbicu i utrpam neke bitne stvari unutra, a na samom izlasku iz stana umjesto štikli, obujem obične bijele starke koje još uvijek nisu dočekale svoje pranje. Ne želim da izgleda kao da sam se previše potrudila, no ni ne želim da izgledam kao neka seljanka koja se samo došla napiti na taj party. 

Uđem u auto i krenem ravno prema adresi bez razmišljanja. Upalila sam radio na najjače i nisam mogla dopustiti da mi anđeo u glavi govori da nije pametno ići u ovo doba na zabave. Pobogu, ljeto je, odvojena sam od Krisa, ne zabavljam se baš u zadnje vrijeme i ovo je uskočilo kao idealna prilika. Parkirala sam auto u blizini te krenula prema vratima visoke ograde i uspješno ušla unutra. Kad sam ušla u dvorište, vilica mi je pala i sve što sam vidjela je bilo kao iz nekog časopisa. Trokatna bijela vila i bazen sa reflektorima i disco kuglom su mi dvadeset metara udaljeni. Put do vrata vile je popločen sivim hrapavim pločicama, a sa svake strane su svijetla koja se pale na senzor kako prolazim. Ako sam do sada mislila da živim u luksuznom stanu zahvaljujući Krisu, ovo je onda kao hotel s 6 zvijezdica. 

Mirno stanem ispred ulaza vile odmjeravajući prekrasna bijela vrata. Pritisnem zvono i kroz minutu se na vratima pojavi Antonio. Namrgodim se ugledavši ga samo u kupaćem dok mu se voda cijedi niz cijelo tijelo. "Bok, draga! Gdje ti je Ante?" odmah krene s pitanjima te zatvori vrata za mnom. 

"Ne znam, došla sam sama", slegnem ramenima, a on zakoluta očima i stavi ruke na bokove. Njegova cijela pojava mi navodi suze od smijeha na oči, no suzdržavam se i to jedva. Uvalim mu poklon u ruke te ga on samo stavi na policu kod ulaza nakon što se zahvali. Iako ovaj poklon je ništa u usporedbi s time što on očito očekuje.