BOLJI OD NAJBOLJIH (Ante Rebić)

36. poglavlje

Lucija's Point of View

Lagano me probudi Antin glas i hladnoća koja prostruji mojim tijelom. Osjećam kako mi je hladno, pa privučem noge prsima dok i dalje u stanju polusna osluškujem oko sebe. Čujem Antino disanje i meškoljenje pokraj sebe, no ne okrećem se. "Da, dobro. Neću zakasniti. Da, kupio sam kartu. Okej, vidimo se", zatvorim oči praveći se da spavam kad završi poziv. Ona jedna rečenica kupio sam kartu mi odjekuje u glavi, ponavlja se i ponavlja. Počinjem se bojati da će Ante otići i da ću opet biti sama baš sad kad nam je krenulo. Makar, ne bi ga krivila ni da ode natrag u Njemačku, posao mu je tamo, vezan je za Frankfurt. Ali strah mi teče kroz vene i zato pokušavam sve shvatiti i smiriti se u sebi. Čujem ga kako se oblači, navlači hlače i stavlja remen. Zadrhtim zbog osjećaja da će me u ovom trenutku napustiti, da će otići bez pozdrava i da mu ovo što se dogodilo među nama ništa ne znači. Uhvatim malo zraka još uvijek sklopljenih očiju praveći se da spavam. 

Čujem kako su njegovi koraci sve tiši i da se udaljavaju, pa se naglo uspravim u sjedeći položaj kao da sam se probudila iz noćne more. Prođem rukom kroz kosu i pogledam oko sebe ne bi li opazila koju njegovu stvar. "Ante?" pozovem ga nesigurnim i tihim glasom, a onda još jednom. Kamen mi padne sa srca kad ga ugledam na vratima sobe, a iskren osmijeh mu je na licu. 

"Dobro jutro", priđe mi i poljubi me u čelo. "Jutro", glas mi je i dalje pomalo nesiguran, hrapav i onaj jutarnji. Sjedne do mene, a onda ga odmjerim cijelog i podsmjehnem mu se dok me on zbunjeno promatra. Podigne obrvu zahtijevajući da mu kažem zašto se smijem, no ne kažem mu, zadržim misao za sebe, pa mu samo odmahnem glavom razmišljajući o tome koliko je predivan ujutro. Kosa mu je raščupana, a oči su mu napola sklopljene, kao da će utonuti u san svakog trena. Samo je u hlačama jer sam ja u njegovoj širokoj majici koja mi dođe kao spavačica i osjećam se sigurno u njoj, kao da me on grli. 

"Mislila sam da si otišao, nije te bilo kad sam otvorila oči", kažem mu ozbiljno, a njegov osmijeh s lica padne. Možda je ipak mislio otići, pomislim u sebi jer sam i dalje nesigurna.

"Bio sam u kupaonici", kaže, a ja kimnem glavom i onda nastane ona neugodna tišina koje se svi boje. Vidim da mi želi nešto reći, a ne zna kako, a ja sam ta koja bi mu možda trebala reći da je čula njegov razgovor. 

"Slušaj", konačno započne, a ja se okrenem prema njemu cijelim tijelom kako bi ga mogla pažljivo slušati. Želim da on bude taj koji će mi reći bitne stvari i pripremiti me na ono što slijedi, donositi zaključke prije saznanja nije dobro i nikada se nije dokazalo dobrim postupkom. 

"Vraćam se u Frankfurt", spusti pogled i prođe dlanovima po svom licu dokazujući koliko mu je ovo teško reći. U glasu sam mu čula tugu i veliku želju da ostane. Ja također spustim pogled shvaćajući da je to ono što sam i sama mislila. Oko mi počne titrati dok polako prihvaćam tu činjenicu da uskoro odlazi. 

"Kad?" podignem pogled i suočim se s njegovim plavim očima i ozbiljnim licem. Protrlja svoje oči i uzdahne, "Za sat vremena moram biti na aerodromu."

Knedla mi zastane u grlu kad čujem njegove riječi. Lagano sklopim oči i duboko uzdahnem pokušavajući se smiriti i ostati sabrana. Osjetim njegov dlan na svom obrazu kako me miluje kao da mi je podrška da zajedno izguramo ovo. "Nisam planirao ovakav predivan vikend", izmami mi osmijeh među svemu ovome. 

"Moram se vratiti u klub, uskoro imamo važnu utakmicu i trebam biti spreman", kimnem glavom kad mi sve objasni. 

"Razumijem", kažem mu i primim ga za ruke. "Ne moraš mi se opravdavati, Ante. To je tvoj posao, ono što voliš", pogledam ga puna nade da ćemo uspjeti zajedno u ovome samo ako ćemo oboje to htjeti svim srcem. On kimne glavom i prinese moje ruke svojim usnama i ostavi mali poljubac na njima. Onda mu ja priskočim u zagrljaj i poljubim ga u najslađi poljubac do sada koji nam jasno daje do znanja da ćemo stvarno uspjeti. 

"Potrudit ću se da dođem što prije u Split", promrmlja mi na usnama, a ja mu se nasmijem i prstima prođem po njegovoj kosi i licu pokušavši ga zapamtiti što više. 

"Ja ću se potruditi srediti ovaj san da se konačno uselim i da možeš doći ovdje kad god poželiš", izmamim mu osmijeh, "Dogovoreno." Onda osjetim njegove prste na svom trbuhu i bacim se na leđa od smijeha. Škaklja me i dalje dok ja od smijeha ne pronalazim zrak. Onda kad mi konačno popusti i prestane sa škakljanjem, legne do mene. Stavim svoju glavu na njegova prsa i u tišini slušam njegovo srce kako kuca. Umiruje me i oči mi se polagano sklapaju. 

"Čuo sam da si upoznala moju mamu", progovori, a ja se od srama podsmjehnem i osjetim kako mi obrazi gore dok se prisjećam tog događaja. 

"Da..." tiho promrmljam, a on se nasmije i malo promeškolji dok i dalje moja glava počiva na njegovim prsima. 

"Predstavila si se kao moja prijateljica", napomene, a ja kimnem potvrdno glavom dajući mu do znanja da je tako, barem mu mama nije krivo rekla. Neke bi to odmah drugačije protumačile, baš kao što je moja Kristijana zvala zetom, a ne mojim dečkom.

"A trebala sam nekako drugačije?" upitam ga, a on se odmakne od mene i podboči glavu na dlan, dok se ja okrenem prema njemu na bok. Neki vragolasti osmijeh mu zatitra u kutu usana dok me promatra kako ga proučavam od glave do pete. 

"Pa sad se ne trebaš tako predstavljati", kaže i raširi osmijeh od uha do uha, a ja ga upitno pogledam. "Nego kako da se predstavljam?" zbunjeno, ali i mudro ga promatram, a osmijeh mu odjednom sklizne s lica. 

"Pa kao prijateljica definitivno ne", odmah brzo kaže dok ja uživam gledajući ga kako se muči s mojim riječima. Zanimljiv je. Njegovi izrazi lica i govor tijela mi sve govori, znam točno o čemu razmišlja i što mu je na vrhu jezika. 

"Zašto ne?" još malo zakuhavam dok on prevrće očima, a onda me povuče k sebi u zagrljaj i poljubi me strasno. "Prijatelji ne rade ovo", kaže svojim dubokim glasom i još jednom naše usne se spoje i jezici zaplešu svoj ples. 

"Nego tko radi ovo?" upitam ga i ovog puta ja njega poljubim dok on svoje ruke drži na mom struku i lagano ih pomiče stvarajući mi tako trnce koji mi onda prođu cijelim tijelom. Kad prekinemo poljubac on gleda u mene svojim plavim očima i lagano se promeškolji kad želi nešto reći. "Ovo rade prijatelji s povlasticama." Neugodno me iznenadi svojim odgovorom pa se lagano udaljim od njega i raširim oči. Podsmjehnem se ironično i odmahnem glavom ne vjerovajući što čujem. On me mrtvo ozbiljno gleda i ne pokušava ništa drugo dodati. 

"Molim? Jesi ti ozbiljan?" nastane tišina, a onda nakon par sekundi koje traju kao deset minuta, konačno se začuje njegov smijeh. Povuče me za ruku k sebi dok ja ne skrivam svoju iznenađenost njegovim odgovorom već nabijem neki ljut izraz lica zbog njegove glupe fore. 

"Mi smo mi", kaže i poljubi me u vrat na što ja lagano sklopim oči dok uživam u tom dodiru njegovih usana i mog vrata. Najljepši poljubac. "Ti i ja smo mi. Mislim da je to ono što smo oboje željeli", šapne mi na uho i prođe prstima kroz moju kosu dok ja i dalje uživam u njegovim dodirima. Jednostavno je savršen. 

"I dalje želimo", ispravim ga, a onda se oboje nasmijemo i još jednom se poljubimo. Sve te brojne poljupce smo već nadoknadili za naše druženje i naše skrivene osjećaje koje prije jedno drugome nismo otkrivali. Sad je sve na svome mjestu i neka tako ostane. 

...

Ne znam što mi je draže; pisati ovakva poglavlja puna ljubavi i nježnosti ili pisanje bombastične drame!! Ne mogu se odlučiti! Ionako, svega je tu! 
Nadam se da vam se sviđa ovo poglavlje i da sam vas malo raznježila :)) Pišite mi vaše komentare i zapratite me na instagramu ako još niste!

Čitamo se uskoro💋