Lucija's Point of View
Gledajući u sve papire ispred sebe i sve te silne brojike i slova, počelo mi se crniti pred očima. Zastala sam i duboko uzdahnula razmišljajući u sebi koliko sam isfrustrirana i ljuta na cijeli svijet. Odjednom svi papiri su završili na podu, a ja sam iznervirano prošla rukom kroz kosu koja mi je zaklanjala lice. Ana se trznula za svojim stolom i samo me pratila pogledom dok sam se ja sve više smirivala. Shvatila sam da je željela nešto reći, ali nije jer se bojala kako ću reagirati. Naslonila sam se na naslonjač stolice i zatvorila oči, no ubrzo sam ih otvorila jer mi se odmah prikazala slika Ante i njegovih plavih očiju, čvrste čeljusti i punih usana. Ovog puta me posao nije zaokupio i nisam se osjećala korisnom, pa su svi papiri baš zato i odletjeli na pod tako što sam ih samo iznervirano gurnula. Pali su na pod baš kao što sam i ja pala na svoje dno u sebi.
"Lucija", konačno Ana promrmlja, a ja je pogledam molećivo samo da me ne pita ništa vezano za njega. Već sam joj dovoljno ispričala. "Pokupi to s poda i idi kući, samo sebi nanosiš štetu tako se nervirajući", napravim baš kako je i rekla. Pokupila sam papire koji su se svi pomiješali međusobno i izašla sam van, no nisam krenula kući. Trebalo mi je malo zraka i prostora, a ne oni zidovi koji me podsjećaju na njega i na sve ono što sam tog dana čula od njega. Makar, ima pravo u potpunosti, ja sam ta kojoj treba vremena i prostora da razmislim o svemu.
Šetajući po rivi zagledam se u more i nebo koji se spajaju na horizontu. Sad više nema puno ljudi jer je jedanaesti mjesec, a i sve više je hladno, puše vjetar i dani su sve kraći.
Hodajući uz rivu u daljini ugledam poznati lik u iznenađujućem izdanju, no svejedno se okrenem kako se ne bi trebala susresti s njime. To je i on primijetio i dotrčao je do mene, čula sam njegove korake kako mi se sve brže približavaju, a onda me uhvatio za lakat i okrenuo prema sebi. "Lucija, ne želim da imaš strah od mene", kaže kad se susretnem s njegovim smeđim očima. Kristijan. Ukopam se na mjestu dok ga promatram kako uspuhano uzdiše i prolazi rukama po čelu makivajući znoj koji se cijedi s njega. Stvarno je iznenađujuć, a jednako tako u njegovoj blizini mi se vraća onaj osjećaj straha kojeg mi je unio u kosti pri našem prošlom susretu kad je napravio neke stvari za koje nisam ni znala da je sposoban.
Unatoč njegovoj izjavi zakoračim korak unazad, a on zakoluta očima i stavi ruke na bokove dok mu vjetar nosi laganu majicu i kratke sportske hlače koje uopće nisu više za ovo vrijeme. Nagnuo se na prste u sportskim tenesicama i totalno mi je neprepoznatljiv. "Sam si kriv za ovo, htjela sam imati lijepe uspomene na tebe, ali ti to nisi dopustio", unesem mu se u lice sa daljine iako mi je strah kolao kroz vene.
"Oprosti mi", spusti glavu dokazujući koliko mu je žao, čujem mu to i u glasu. Znam kad mu je stvarno žao, a kad to kaže s namjerom da utješi ne misleći i osjećajući tako. Stavim ruke u svoje džepove, i uspuhnem.
"Što ti je bilo Kristijane? Zašto si ono napravio? Smatrala sam te osobom visokog morala, pristojnom i zanimljivom osobom", potpuno mu iskreno kažem jer očekujem čuti i neki drugi razlog od onog što je onda u samom činu rekao.
"Žao mi je, stvarno je", opet kaže i vidim mu u očima da stvarno misli tako. Zagleda se u nebo, a onda frkne nosom. "Svijet mi se urušio... napravio sam ogromnu štetu u hotelu, netko je ukrao pola hotelskog novca i mene su optužili znajući da ja jedini imam pristup tome. Bio sam jako loše, sreo sam jednog prijatelja iz srednje koji mi je dao nešto za smirenje. Mislio sam da je dobro, da djeluje, no napravilo je veće štete, nego koristi", sa velikim bolom u glasu kaže, a ja ostanem zaprepaštena.
"Drogirao si se?" upitam ga te raširim oči dok čekam odgovor.
"Rekao je da nije droga već tablete za smirenje, ali se ispostavilo drugačije", slegne ramenima i zamahne rukama. To obično radi kad je razočaran i već prepoznajem to i zaključujem da ono nije bio Kristijan koji me napao, ono je bila droga. Znala sam da on nije takav. "Nakon što sam ti ono napravio, stvarno se kajem... prestao sam sa time. Bilo mi je užasno prva dva dana, pa sam odlučio trčati i tako izbaciti sve iz sebe", doda, a ja uzdahnem i namrštim se.
"Drago mi je da si shvatio što si napravio i da si prestao", uputim mu lagani osmijeh te prođem rukom kroz kosu jer ju je vjetar razbarušio.
"Što ti je s rukom?" upita me kad mu pogled zastane na ruci na kojoj je od jutros zavoj zbog rane. Super, sada ću imati sedam godina nesreće zbog ogledala.
"Ma ništa", odmahnem rukom, a on nakosi glavu i sumnjičavo me pogleda. Postaje mi sve čudnije što ovako razgovaramo jer se dogodilo toliko loših stvari. Međutim o prekidu poslije nismo ni razgovarali poslije onog incidenta, možda je sad pravo vrijeme za to.
"Je li Ante kriv za to?" odjednom tiho upita, a ja ga opržim pogledom. Odmah odmahnem glavom jer stvarno nije kriv iako se i on sam krivio za to. Nisam mu mogla dopustiti da i za to osjeća krivicu kad sam ja sama istrgnula ruku i njome poletjela u ogledalo.
"Kristijane, htjela sam nakon onog incidenta i moje iznenadne selidbe razgovarati s tobom ozbiljno o svemu što se dogodilo. Moraš shvatiti da te nisam prevarila, nisam spavala s Antom dok smo još bili u vezi. Znam da je sad kasno da ti govorim to, ali želim sama osjećati olakšanje kad čujem od tebe ono što misliš", ozbiljno mu kažem, a on prođe rukama kroz kosu. Sad sam sigurna da s njim mogu razgovarati. Sve što se do sada dogodilo je bilo zbog nečega drugog. Prvo zbog mene, zbog pretpostavke da ga varam, onda droga, sad je konačno došlo vrijeme za ozbiljan razgovor.
"Nije mi lako pričati o ovome, Lucija. Iako kažeš da niste spavali ili nešto drugo radili, jednostavno sam jako bio povrijeđen i na neki način sam i dalje, no sad to puno lakše podnosim i shvaćam. Volim te i dalje, ali sam shvatio da očito nismo bili suđeni jedno za drugo. Ti si pronašla boljeg čovjeka koji te voli više nego ja i na neki način mi je drago zbog tebe", shvaćam da mu nije lagano ovo govoriti, no drago mi je što to čujem. Kimnem glavom i dalje se prisjećajući tog dana, znam sve u sekundu što smo jedno drugome rekli. Optužena sam kao lažljivica i prevarantica toga dana i od Kristijana i od Ante, od dvije osobe koje su mi tada najviše značile to nije lako čuti.
"Oprosti što ti je Ante upao u stan i udario te, stvarno nisam znala za to."
On odmahne rukom, "Ne ljutim se jer sam zaslužio i zbog toga što sam napravio tebi i zbog toga što sam njega udario u klubu. Nisam se kontrolirao", kimnem glavom kad mi kaže. Znam da pravi Kristijan to ne bi nikada napravio.
"Tad sam shvatio koliko mu značiš i koliko te voli. Nadam se da nećeš dopustiti da ti samo tako otiđe iz života", kimnem glavom i nasmiješim mu se jer mi je zaista drago čuti ovo. Pogledam na nebo i vidjevši avione shvatim da je Ante već na putu za Frankfurt i da se nismo ni pozdravili. Rekla sam mu da trebamo vremena i jedno i drugo i da je najbolje da razmislimo što dalje. Od onda ni poruke ni poziva. Možda sam ja ta koja bi trebala prijeći preko svog ponosa. Iako nisam željela čuti onaj odgovor od Ante, možda je to ono što će me upozoriti na to što i kako dalje. Ne smijemo više dopuštati da naša prošlost ili bilo tko drugi uništava našu sadašnjost i budućnost u kojoj se u potpunosti vidim s njim.
Gledajući Kristijana shvatim da mi je on bio prava lekcija ljubavi u životu prije nego što sam upoznala Antu. Približim mu se i zagrlim ga, ne onako kako prije, ali sa zahvalnošću.
"Hvala ti na svemu, Kristijane", šapnem mu i onda se razdvojim od njega.
"Kad god nešto trebaš tu sam za tebe, znaš to i sama", kaže, a ja mu se osmjehnem i kimnem glavom.
"I ti isto. Želim ti da si nađeš neku osobu koja će te voljeti i cijeniti više nego što sam ja", iskreno mu poželim, a on se nasmije i migne obrvama.
"Imam još vremena... prvo trebam sve vratiti onako kako je bilo prije", kaže, a ja se također složim s njim da i ja to trebam napraviti. Trebam što prije vratiti Antu u svoj život. Svakog puta nakon neke svađe vratim mu se i znam da je to ono što je ispravno. Unatoč svemu, volim ga najviše na svijetu.
...
Jedno, malo čudno poglavlje, no mislim da je zaista slatko. Baš mi je bilo drago ovo pisati iako je jaaaako čudno. Ne može ona biti u strahu od njega cijelog života, a on mora krenuti dalje i biti onakav kakav je bio prije!
Čitamo se uskoro, xoxo
أنت تقرأ
BOLJI OD NAJBOLJIH (Ante Rebić)
أدب الهواةNema boljeg nego neočekivane ljubavi, ona koja se dogodi kad se najmanje nadaš i uvuče ti se pod kožu. I zato su oni bolji od najboljih. On je za nju bolji od najboljeg, a ona za njega bolja od najbolje. Uvukli su se jedno drugome pod kožu, ali i du...
