Miris lavande

Prolog

Groblje je bilo prazno. Nigdje nije bilo žive duše. Samo one mrtve, naravno. Nije bilo nešto veliko, pokrivalo je svega jednu malenu uzvisinu iznad grada, dovoljno veliku za prostor par kuća, ali nedovoljno za sve grobove. Dva metra visoke bijele kamene zidine opasavale su groblje, a ulaz je bio zatvoren visokom metalnom ogradom. Borova šuma prekrivala je dio zidina s lijeve strane brda, s one strane s koje se more manje vidjelo. U daljini se čuo dnevni koncert zrikavaca, a more je jedva čujno zapljuskivalo plaže i obalu.

U sredini groblja nalazio se spomenik bijelog anđela. Anđeo raširenih krila i suznog lica stajao je ondje već godinama, toliko dugo da se nitko nije sjećao otkada. Izgledao je kao da je živ. Isklesan s toliko ljubavi i pažnje, bio je tako živopisan da su ljudi znali satima stajati i promatrati ga. Nosio je po dvije kamene suze na svakom obrazu, a ruke su mu bile sklopljene u krilu. Grmovi nekog nepoznatog cvijeća stajali su posađeni uokolo kipa i predivno mirisali.

Vjetar je nosio šapat prema obali mora, i još dalje od nje, preko velike vode sve do drugih otoka i mjesta. Šapat koji nije smio biti zaboravljen.

Groblje je zjapilo prazno, iako je bio vedar dan i bližilo se podne. Sunce je stajalo visoko na nebu i grijalo tlo. Ništa nije izgledalo bitno drukčije od ostalih dana na groblju. Sve je bilo isto, i na svome mjestu. Osim jedne stvari.

U podnožju kipa tužnog anđela, ležao je osušeni buket cvijeća, koji nije bio ondje do toga dana. Buket toliko suh da se cvijeće jedva prepoznavalo. Ali miris je bio jak. Miris lavande...