Miris lavande

2. Poglavlje

Siva izmaglica zaprječivala je pogled prema imanju tako da gotovo nitko nije znao kamo treba krenuti da se ugasi požar. Tridesetak muškaraca nosilo je kante vode uz brdo i polijevajući dijelove uz šumu na ulazu da se mogu probiti dalje. Zrak je bio gust, širio se težak miris paljene borovine i pijeska.

S desne strane ulaza u imanje, na suprotnoj strani šume, nalazio se veliki ranč i štala. Konji su stvarali najveću buku, zarobljeni unutar štale s polomljenim krovom i ulazom, njištali su i lupali kopitima o daske, no nitko im nije uspijevao prići. Vatra je zahvaćala i ogradu ispred štale, a pijesak na kojemu bi konji inače trčali pretvarao se u crni pepeo koji bi letio i padao po zraku kako bi vjetat zapuhao. Vrijeme nikako nije išlo u korist požaru, bura je neprestano puhala i sve više raspirivala vatru.

Topot kopita, rušenje i pucketanje drva, vriskovi i povici, šuštanje granja i razlijevanje vode bili su jedini zvuci u noći. Crveni oblak podizao se nad središnjim dijelom imanja, velikom ladanjskom kućom na 3 kata. Planula je posljednja, no najbrže, i odsjekla sve izlaze s imanja. Otpočetka se znalo da je požar podmetnut.

Lara se klizala na tankim gumenim potplatima svojih niskih čizmica dok je trčala uz sklizave stepenice prema smjeru vatre. Frane je trčao s nekoliko stepenica zaostatka, a za njim je klipsao i pas Bali. Što se penjala više, to je dim pri brdu bio gušći. Zastala je kad više nije mogla disati i presavinuta u struku uhvatila se za klimavu metalnu ogradu. Podigavši suzne oči iznad sebe, ugledala je crnilo noći prekriveno crvenkasto-sivim oblacima. Osjećala je koliko joj snažno srce tuče jer ga je čula u vlastitim bubnjićima, i samo je jedna misao stajala u njezinim mislima. Daniel.

-Seka, čekaj! Ne idi tamo sama, idem i ja s tobom!- Franin zadihani tanki glasić dopirao je do Lare popraćen Balijevim lajanjem.

Dva puta se okliznuo dok se nije popeo do vrha skalinata i ondje uhvatio sestru za ruku. Brisala je suze i otirala kosu s obraza. Otkako je Frane izbezumljeno uletio u njezinu sobu i rekao joj odakle tolika vatra zapravo dolazi, bez razmišljanja izjurila je iz kuće praćena majčinim i bakinim vikanjem, a Frane je krenuo za njom jer je bio jedini koji ju je mogao sustići.

-Frane, vraćaj se kući!- viknu Lara mašući rukama da ga otjera natrag. Glas joj je zvučao promuklo i prepukao je dok je vikala. Slabašna svjetlost ulične svjetiljke bacala je sjenu na Larino lice i obasjavala obraze mokre od suza.

Lara je pala na koljena kad se posljednjim dahom i snagama uspela na brdo. Mokro blato uprljalo joj je haljinu i noge. Hladnoća natopljene zemlje nije ju smetala jer se s imanja širio vreli zrak ispunjen dimom i vatrom. Grupica muškaraca unutar ograde imanja gasila je vatru oko štale zalijevajući kantama vode iz bunara s dna brda, i pokušavajući se probiti prema vili, središtu požara.

Tri ženska glasa vrištala su s drugog kata goruće vile udaljene od ulaza svega 50-ak metara. Lara je prepoznala Danielove sestre i majku Dinku, s balkona su dovikivale da se ne mogu spustiti dolje. Stepenice u kući stale su se urušavati od jačine vatre i snage debelih hrastovih daski i kristalnih lustera koji su popadali sa stropa, a vrlo brzo planuo je i tavan. Gusti crni dim širio se okolo vile, a plameni jezici gutali su sve pred sobom. Cijeli krov prijetio je da će se urušiti.

Netko je podizao Laru s tla i vikao joj na uho da se skloni. Iveri stabla u plamenu koje se naginjalo i rušilo na par koraka od Lare, zasuli su nju i njezinog izbezumljenog brata Franu. Dvojica visokih i kršnih muškaraca u razderanim majicama i čađavim hlačama dotrčali su do njih i vičući da se maknu, povukli ih na noge i bacili ih potrbuške sa strane. U trenutku kad su svi četvero sletjeli u hrpicu čađom prekrivenoga sijena namijenjenog konjima, stablo se uz zaglušujućuju buku pucketanja i oblak prašine prepun ivera i komadića drveta, srušilo upravo ondje gdje je Lara pala u blato.

Lara je ošamućeno podigla glavu i uspjela razaznati tek nekoliko različitih obrisa i nijansa crvenih boja prije nego joj se u nosnice uvukao oštar dim i zaslijepio joj pogled. Popraćena Franinim piskutavim i drhtavim dozivanjem i Balijevim nervoznim lajanjem i režanjem, uspjela je prozboriti samo jednu riječ:

-Daniel...-

A potom se onesvijestila.

Probudilo ju je nečije ne tako nježno trešenje i pljuskanje po licu ledenom vodom. Ležala je na nečemu tvrdom i neudobnom, no na znatno tišem mjestu s mnogo više čistog zraka. Tek u daljini čuli su se pokoji povici i lomljava.

-Lara, budi se! Čuješ li me? Lara!-

-Gdje.. sam?- zamucala je kašljući i stala treptati. Oči su ju pekle i neugodno svrbjele od prašine koja je lebdjela u zraku. Mutno je pred sobom razaznavala umrljano lice svog brata. Tamne boje prelijevale su joj se pred očima, no bila je potpuno svjesna što se događa.

Ustala se naginjući se svako malo lijevo-desno i teturajući po kvrgavom i kamenom tlu poput okorjelog pijanca koji se vraća kući iz birtije. Vatre više nije bilo na imanju do kojeg je pokušavala doći. Ljudi su se i dalje komešali uokolo stvarajući žamor različitih zvukova, ženski prigušeni plačni vriskovi, šištanje vode iz vatrogasnih cijevi, povici i dozivanje, škripanje nosila po šljunku. Nije čula kako brat trči za njom, zaustavlja ju da se ne približi pognutoj ženi koja je sjedila na kamenu kraj ograde i pocrnjele, izgorene štale.

Lara je zastala, spuštajući se na koljena i pružajući drhtave, grančicama izranjavane ruke prema ženi. Ona se tresla, gledajući neprekidno u jednu jedinu točku na prljavu tlu. Suze su joj se slijepile uz čađavo lice, a crna kosa visjela je gotovo u rezancima oko njezina lica. Grč nepodnošljive boli iskrivio joj je tanka usta u grimasu, a oči su joj nakon trominutnog buljenja pred sebe, pronašle Larinu sliku pred sobom.

-Dinka? Dinka, jeste li dobro?- Lara je tiho šapnula, stežući ženinu ledeno hladnu ruku. Znala je da nešto nije u redu. Srce joj je stalo lupati kao da želi iskočiti, paranoja i panika natjerale su ju da se stane osvrtati oko sebe u potrazi za jednom osobom, jednim pogledom koji je u strahu tražila.

-Moje dijete... Moj Daniel.- Dinka je plačno kriknula, hropćući kao da se guši, i zgrabila Laru za obje ruke, privlačeći ju k sebi u snažan, drhtavi zagrljaj.

Lara je tiho vrisnula, suze su joj kliznule niz oba obraza. -Ne. Ne. Nije moguće... NE!- zaridala je osjećajući kako se nešto u njoj raspada.

Poderana Dinkina vesta od ružičastog kašmira uskoro je na rukavu bila mokra od Larinih suza. Frane je stajao pored i prazno gledao svoju sestru i Danielovu majku, svi oko njih na trenutak su zastali i oborili glave u tuzi i boli. Dinka je još jednom kriknula, a potom prodrmala Laru i postavila ju ravno pred sebe. Dva para suznih očiju gledala su se u najvećoj agoniji ikad, dok Dinka nije gotovo šaptom izgovorila najgoru rečenicu koju je Lara ikada čula:

-Daniel je mrtav.-