Miris lavande

3. Poglavlje

6 godina kasnije

Lara je koračala kamenim uličicama. Svežanj svježe nabrane lavande držala je u staroj drvenoj košari u lijevoj ruci, dok je desnom otirala tamne kovrče s lica. Bio je sparan ljetni dan, sunce je obasjavalo modro nebo i tek pokoji oblačić nazirao se u daljini na obzoru. Vruć kamen grijao je Larina stopala čak i kroz visoke sandale, a njezina crna strukirana haljinica s bijelim točkicama vijorila je za njom kako je brzim i lakim koracima vijugala uličicama. Dim se uzdizao iz visokih dimnjaka s kosih krovova svake kuće, čuo se žamor i hihotanje djece u dvorištima, a povremeno bi se s udaljene obale začula pokoja glasnija truba nekog broda koji bi prolazio kraj otoka.

Miris svežnja lavande ostajao je za Larom gdje god je prošla pa su ubrzo svi u ulici znali da je izašla. Sunce još nije bilo visoko, nije bilo podne, ali bilo je jako vruće. Iz treće kuće s lijeve strane lajao je pas. Ondje je živjela starica Anka, slikarica uboga od rođenja, ali s nevjerojatnim talentom. Bez obje ruke slikala je najljepše slike pejzaža i mrtve prirode u cijelom mjestu. Hodajući dalje, Lara je usputno pozdravljala susjede koje bi susrela; obitelj kapetana Mire koji bi svakih par mjeseci plovio teretnim brodovima po Sredozemnom moru i dalje: mjesnog svećenika i glazbenika Iliju koji je preko dana i ujutro sakupljao inspiraciju za nove pjesme, a poslijepodne i u predvečerje pripremao misu; mladu studenticu prava Gabrielu koja je preko godine živjela u Splitu, a za praznike bi došla kod obitelji na Lastovo; Aniku i Dominika, sedmogodišnje blizance iz tročlane obitelji Kleković čija je majka Valerija nakon rođenja blizanaca otišla u Nizozemsku s ljubavnikom i ostavila djecu na brigu bivšem mužu policajcu Josipu; te naposljetku stigavši nizbrdo do glavne ulice i malenog trga u sredini, ugledala je vječno vedrog i nasmiješenog cvjećara Pinu.

-Ljepotice, kamo si krenula?- dobaci cvjećar Pino kad je Lara zastala kraj njegove cvjećarnice na uglu ulice koja je vodila prema istoku gradića. Sve moguće boje i mirisi dopirali su iz malene kućice u koju jedva da je stala jedna osoba. Crvena, žuta, zelena, ljubičasta i sve njihove nijanse blještale su s izloženih dasaka, a niski, crnokosi i tamnoputi nasmješeni cvjećar poskakivao je okolo svojih izloženih buketa.

Lara se osloni na kamenu česmu s desne strane i spusti košaru pod noge. Nikamo joj se nije žurilo pa je odlučila malo popričati s Pinom, njegova vedrina barem bi joj uspjela malo razvedriti misli. -Ah, Pino, kamo i svakoga dana.- uzdahne i slabašno mu se osmjehne.

Blještavi osmijeh na kratko nestane s Pinovog lica, i ono poprimi svoj neuobičajeni mrki izgled. Pino nije bio pretjerano lijep čovjek, kukasti nos zaposjedao je veliku većinu središta lica, guste crne nepočešljane obrve gotovo su mu zastirale sitne, također tamne oči, a bradica od nekoliko dana još mu je više potamnjivala kožu. no kad bi bio nasmijan, izgledao bi kao potpuno drugi čovjek.

-Lara, djevojko...- započne on oprezno, i dalje u hodu smišljajući što da joj kaže, no Lara da prekine podigavši ruku. nije htjela iz dana u dan slušati iste rečenice. Nisu joj pružale nimalo utjehe, iako su svi koji bi joj to govorili, mislili da pružaju i da su joj potrebne.

-Nemojte, Pino. Sve znam.-

-U redu, neću. Ne želimo vidjeti suze na tom lijepom licu, zar ne?- osmjehnuo se i položio ruke na vlastita prsa, malo se saginjući kao da se ispričava. Za tren je nestao unutar četvrtaste tamnoplave kućice koja je prije sličila na neki lijepo omotani poklon, a ne kiosk za cvijeće. Kućica nije bila šira od 2 i dulja od 3 metra, unutra je bilo dovoljno mjesta tek toliko da prodavač može sjesti i kraj sebe odložiti bočicu s vodom ili šalicu kave. 

Pino se za tren oka vratio, izlazeći iza tamnoplavog zastora iste nijanse kao i zidovi kućice, koji je služio umjesto vrata, a u rukama je nosio jednu bijelu ružu. Pruži cvijet Lari, ali ona odmahne glavom pristojno odmahujući glavom. Bio je to već treći put tog tjedna da joj je Pino poklanjao ružu i bilo joj je previše neugodno ponovno prihvatiti.

-Ne, ne mogu prihvatiti. Kupit ću, ako već toliko želite, ali ne ovako. Pa koji je ovo put? Ne mogu Pino, žao mi je. Evo vam novci.- Lara posegne za torbicom koja joj je visjela prebačena preko ramena.

-Ne, ne. Ja ne prihvaćam tvoj novac, djevojko. Uzmi, odnesi mu na grob umjesto mene.-

-Šjor Pino, molim vas.- Lara sklopi ruke gledajući u bijelu ružu koja kao da je svijetlila u njegovim zemljom umrljanim rukama. Jučer joj je poklonio crvenu, prekjučer svijetložutu ružu, i oba ga je puta molila da plati, ali nije dopustio. Treću nije mogla prihvatiti bez novca.

-Rekao sam svoje. I usput... Prenesi mu moje pozdrave. Dugo već nisam bio ondje, i žao mi je zbog toga.- blago se osmjehnuo i polusklopljenih očiju pognuo glavu udaljavajući se prema kućici. Tamnozeleni zastor zatresao se kad je nestao iza njega.

Lara ostane stajati sama ispred štanda, a ruža je ležala na rubu okrugle kamene česme. Nije bilo nikog osim nje. Crkva je zvonila podne, svi su bili unutar svojih kuća. S visokih fumara na kosim krovovima uzdizao se dim, obitelji su spremale ručak. Žamor djece koja su se igrala na ulicama polagano je zamirao, majke i bake dozivale su ih s uskih kuhinjskih prozorčića ili ograda dvorišta. Gradić bi u podnevno doba uvijek bio miran i prazan, gotovo kao da nitko ne živi ondje. Koliko je god Lara voljela ljude i svakoga dana željno i ljubazno razgovarala sa svakim koga bi srela u gradu, s druge bi strane često uživala u samoći. Nastavljajući kroz prazne ulice prema groblju, promatrala je vedro nebo i uzdišući prisjećala se istog tog dana prije 6 dugih godina.

Groblje je bilo mirno dok je Lara tiho koračala prema grobu pri dnu brda. Zelenilo borove šume isticalo se iz daljine na podnevnom suncu, a more se ljeskalo poput dijamantne podloge. Bijeli nadgrobni spomenici poredani na brdu izgledali su još bjelje, kao razasuti biseri na smeđem tlu. Kip anđela u središtu ovalnog groblja opasanog niskim suhozidom, bio je u svom podnožju prekriven hrpicama cvijeća.

Grlice su tiho gugutale pjevušeći lijenu podnevnu pjesmicu. Jedna se otrgnula od grane visoko u krošnjama borova i tiho lepećući krilima stala lijetati iznad Lare, gotovo kao da ju upućuje u smjeru groba na koji je krenula. Lari nisu bile potrebne upute niti ''vodiči'' do Danielova groba, gotovo svakoga dana od njegove smrti bila bi ondje, nije preskakala odlazak osim ako nije bilo nešto ozbiljno i važno u pitanju. Obiteljska grobnica nalazila se na samom kraju gradskog groblja, tik iznad velike provalije u podnožju koje su bile strme stijene i najdublji dio mora oko otoka. Ondje drveća nije bilo kao oko ostalih grobova, stajala su samo dva visoka bora, svaki s jedne strane groba. Umjesto borova, iza groba i spomenika pucao je pogled na otvoreno more i u tom bi smjeru uvijek puhao blagi povjetarac.

Stigavši na mjesto na kojem se jedino osjećala potpunom i gotovo zacijeljenom, Lara spusti košaricu lavande na tlo i teška srca pogleda ime i prezime i datume urezane u bijeli mramor na ovalnom nadgrobnom spomeniku.

DANIEL ZORANIĆ
07.04.1985.-19.08.2008.