NA MARGINI IZDRŽLJIVOSTI 💗ZAVRŠENO💗

KONAČNA ODLUKA

- Jedan moj dragi prijatelj večeras otvara izložbu u Klovićevim dvorima. Pomislio sam da bi možda željela napraviti uzmak od svega i izaći sa mnom. - malo previše za moj ukus trudio se Neven da me trgne iz letargije kojoj sam se prepustila nakon prijepodneva provedenog u neplaniranom susretu sa Svenom. Nakon burnih trenutaka vratila sam se k Nevenu prazna poput ispuhanog balona. Tražila sam za sebe mjesto u kojem ću se stisnuti i na kojem ću ostati neprimjetna do polaska kući. Nije mi se više ostajalo u Zagrebu u ovim okolnostima, a za druge su izgledi bili gotovo nemogući. Sve teže sam podnosila Nevenovu slatkorječivost i pokušaje da mi se približi kako dolikuje paru koji se nakon nekoliko mjeseci nalazi zajedno. Boljele su me njegove ruke na tijelu, nisam željela da svojim dodirima izbriše vruće tragove Svenovih poljubaca. Uzmicala sam, pravdajući se uvijek novim izgovorima. Ovih dana Marijina smrt bila mi je najuvjerljivija isprika za izbjegavanje Nevenovih nasrtljivih ruku i usana.
- Najradije bih ostala doma, ako se nećeš ljutiti. Umorna sam od svega. Ako želiš ići, idi. Sklupčat ću se u fotelji, skuhat ću čaj i izvući neku od tvojih knjiga. Večeras ti ne bih bila dobro društvo. - pristojno sam ga odbila.
- Dušo, ostavit ću te samu samo pod jednim uvjetom: obećaj mi da ćeš biti dobro!
- Ne brini, bit ću odlično. Potrebna mi je samoća. Sigurno ću biti bolje nego da odem s tobom. Odvest ćeš me da pregledam izložbu kad bude malo mirnije. - obećala sam mu s uzdahom olakšanja. Pomogla sam mu odabrati odgovarajuću  garderobu i odahnula kad su se za njim zatvorila vrata. Baš kako sam obećala, potražila sam zanimljivo štivo i umotana u toplu dekicu sjela u fotelju kraj otvorenog prozora. Nisam se mogla usredotočiti na čitanje. Slova su mi plesala pred očima, a ja sam samo buljila u prvu otvorenu stranicu neprestano misleći na Svena. Na njegove ruke koje mi obgrljuju ramena. Prilazi mi s leđa i između nas je samo naslon fotelje u kojoj sam se udobno smjestila nogu savijenih u koljenima i podignutih na rub sjedećeg dijela. Iznenađena njegovim nenajavljenim dolaskom i iznenadnim spuštanjem toplog pokrivača ispod kojeg su mi se otkrila ramena, ugodno sam se trznula i pruženih ruku se protegnula unazad, prema njemu. Obavijajući mu ruke oko vrata, odigla sam se i savijajući noge ispod sebe sjela sam na njih, glave okrenute nazad, prema Svenu. Naginjući se preko naslona pruža ruke prema naprijed, ovlaš mi dodirujući grudi. Tražeći poljubac ispruženog vrata dolazim mu do brade i izvijam se još malo više, dosežući točku u kojoj moje usne dodiruju vrelinu njegovih. Uzdasima prošarano nerazumljivo mrmljanje zaustavlja se u dodiru nježno-divlje vreline naših isprepletenih usana. Drhtim cijelim tijelom sluteći žestoki uragan nakon prvotnog nježnog buđenja svih čula. Grudi mi se nadimlju, a butine potpuno nesvjesno započinju svoj trljajući ples. Otvorena knjiga ispada mi iz ruku i prekida divnu maštariju kojoj sam se na trenutak predala. Sama sam. Hladni povjetarac mazi se s mojim vrelim obrazima i obnaženim ramenima dok dekica polako puzi prema dolje. Hladno je kad si sam. Noć je duga i prazna kad uz sebe nemaš onoga za kim ti tijelo žeđa, a um ga priziva rušeći sve razumske vremensko-prostorne barijere. Materijaliziram ga mislima i on mi dotiče dušu, uvlači mi se u srce po tko zna koji put. I vješto mi uznemirava tijelo opet željno njegove blizine. I gotovo sam spremna pokleknuti. Uzimam mobitel u ruku i tipkam poznati broj. Zvono na vratima prekinulo me je u naumu i ja prekidam vezu prije nego li je poziv zabilježen u centrali. Ustajem, omatam se dekom i hladne glave krećem prema vratima, nikada još bliže odluci da pozovem Svena neka se zauvijek nastani u mojem životu. Namještenim osmijehom otvaram vrata i puštam Nevena natrag k sebi, u njegov stan i moj život.
- Oprosti, zaboravio sam ključ. Probudio sam te?
- Ma tek sam zadrijemala, nema veze. Nisi se dugo zadržao. Kako to?
- Nisam te htio dugo ostavljati samu.
- Ma joooj pa stvarno nisi trebao zbog mene!
- Nina, dušo, sad si mi tu ... - pokušao mi se približiti, a ja sam još jednom uspješno odbila njegov pokušaj da me poljubi.
- Umorna sam ... - morat ću mu reći, jer ovo više zaista nema smisla. Sve teže se nosim s ulogom dobre žene. Što je Sven prostorno bliže, to mi je teže pretvarati se i truditi oko Nevena. Shvatit će moja odbijanja u nizu. Neću se moći vječno pretvarati, a isprika koju danas koristim sutra mi neće upaliti. Koliko god se ranije trudila, danas jednostavno ne ide. Gledajući u Nevena, ne vidim ništa osim muškarca ispred sebe.  Potpuno sam ravnodušna na njegovo prisustvo i emotivno ispražnjena. Gubim volju za bilo što s njim u vezi i hladno donosim konačnu odluku.
- Nevene, sutra se vraćam na Hvar. Velimir me je jutros zvao, zaboravila sam ti reći. Nisam ti rekla odmah, a kasnije sam potpuno smetnula s uma. Nešto je iskrsnulo na poslu i ne može se sam s time nositi. Knjižara stoji, posao miruje, sve stoji i čeka mene. Jedino ja mogu riješiti problem.
- Iznenadila si me. Očekivao sam da ćeš ostati bar do kraja tjedna. - razočarano je uzdahnuo.
- Sve je došlo iznenada. I ja sam planirala drukčije, ali posao me zove, moram se odazvati. Vratit ću se kad se pruži neka sretnija prilika. - s lakoćom sam nanizala nekoliko sitnih izmišljotina ne bih li se sutra što bezbolnije otpravila iz Zagreba. I od Nevena. Ovaj put zauvijek.
Ana je odlično savladala sve vještine upravljanja lancem knjižara otvorenih u Zagrebu. Oko sebe je okupila izvrstan tim mladih savjesnih ljudi, predanih poslu koji su odlično radili. Moja misija u glavnom gradu bila je završena. Ubirat ću tantijeme i kao do sada uživati na svojem otoku. Odlučila sam da neću dočekati starost razvučena između dva grada, između dva muškarca.Previše je to čak i za mene, posebice jer više ne vidim nikakav smisao. Balansirajući između onoga što želim i onoga što mi se nametnulo kao idealno privremeno rješenje, biram sebe. Sebe konačno stavljam tamo gdje pripadam. Na prvo mjesto. Sebično, ali učinkovito. Neven nije ni slutio da je moj sutrašnji odlazak konačni oproštaj od njega, a ja mu to nisam željela reći ni pokazati. Dugo već među nama nije bilo ničega što bi me ponukalo da ostanem. Dovoljno sam jaka i ne treba mi nužno rame za plakanje. Kad dođe vrijeme plakanja, plakat ću sama u tišini. Za ljubav je potrebno dvoje, a ja odavna nisam više dio ove cjeline. Povremena fizička prisutnost svaki put je potvrdila da se sve više udaljavam i izlazim iz kruga. Konačno sam smogla snage i napravila rez. Kad se Neven osvijesti, ja ću već biti daleko. I zatvorit ću sva vrata. Bez pružene mogućnosti da mi se opet približi. Cilj koji je preda mnom ni u jednom dijelu puta ne uključuje njegovo prisustvo. I neću ga pitati što on o tome misli. Nije ni on mene pitao kad me je lomio, ali nije me uspio slomiti. Naprotiv, ojačao me je i ohrabrio svim svojim grubostima. Ni činjenica da se je iz korijena promijenio nije pomogla da ga gledam drugim očima. Gledala sam ga onako kako zaslužuje, a upravo tako sam ga i napustila.
  Nisam se vraćala avionom. Sjela sam na prvi jutarnji autobus za Split, bez plana za dalje. Ne budeći Nevena, iskrala sam se iz stana i vani, u polumračnom gradu koji je nestrpljivo čekao da se probudi novi dan, dozvala taksi. Ni tramvaj nisam htjela čekati, samo da što prije pobjegnem. Uz ovaj grad u ovim okolnostima apsolutno ništa me nije vezalo. Dvije tri riječi koje sam progovorila sa vozačem taksija bile su dovoljne da me do dolaska na cilj više ništa ne pita. Po izlasku iz automobila platila sam koliko me je tražio, a on me je prije pozdrava, iako sam jasno dala do znanja da mi nije do razgovora, još uspio zapitati:
- Daleko putujete? Idete na odmor?
- Ne, vraćam se kući. Zauvijek. - okrenula sam mu leđa i poletjela na autobusni kolodvor da slučajno ne propustim prvi polazak za Split. Dalje ću lako. Jaka sam žena. Sama ću se sa svojim koferima punim uspomena vratiti kući.