neka nova...

Part 17

*Part 17

Došao je po mene kako je i rekao, na motoru, mislim da je podigao svu prašinu u resortu i da su se svi okrenuli za nama.

U ovom trenutku bilo mi je svejedno.

Vozili smo se spretno kroz rijeku automobila.

Osjećala sam se sigurno stješnjena iza njega. Glavu sam naslonila uz njegova leđa, cesta je bjesomučno prolazila pored mene.

Došli smo nekim meni nepoznatim putem, mada sam Novigrad poznavala uzduž i poprijeko.

Za njega me je vezala jedna posebna priča. Moja mladost, puno ljeta provedenih ovdje, puno zanimljivih ljudi i priča i sudbina. Jedno odrastanje, samostalnost, obveze i prve prave brige i ljubavi. Prvi poljupci i istraživanja slobode. I nikada nisam propuštala priliku posjetiti ovaj poseban gradić sa srcem, velikim srcem. Jedna Istra je dovoljna..

Parkirali smo blizu marine. Nova velika luka, s privezanim skupocjenim jahtama u zadnjem dvorištu.

Skinuo je kacigu i protresao glavom one svoje guste tamne uvojke, imala sam osjećaj da ga gledam u usporenoj snimci. Kao one reklame s djevojkama koje izlaze iz vode i rastresaju kose i nešto više, ili kao kada psići izađu iz vode pa se dobro otresu, tako slatki, morali ste ih stati i promotriti. I tako me je bezbrižno poveo, držeći me za ruku. Bila sam njegova. Barem tada. Gledala sam u tu ruku, način na koji me je držao. Privukla sam mu se bliže, uhvatila ga za čvrstu nadlakticu, mišić je pucao od čvrstine ispod mekog platna košulje, i uvukla glavu u nju.

Išli smo na večeru u restoran u marini. Da, tamo nema gužve, tamo večeraju elitni gosti i privatnost je na prvom mjestu.

Vrhunska usluga uz vrhunska jela. Ovdje nisam nikada bila, uspio je iznenaditi me. Sjeli smo na terasu, svaki stol je imao kao neki poseban odjeljak, zaklonjeni od neželjenih pogleda. Kod njega nije bilo pridržavanja stolice, kurtuazije i neke velike buke oko bontona, samo bi pripazio, prativši me pogledom, da je sve u redu, da sam nesmetano sjela, prije njega, da imam piće prije njega, da se osjećam ugodno. I uvijek bi me tiho pitao jesam li dobro? Nije radio scene oko toga, nenametljivo taman koliko treba.

Njegov pretpostavila sam prijatelj, došao je pozdraviti nas.

Kako je odmah znao da smo tamo..?

Vrlo zgodan dečko u odijelu s kravatom. Sličnog godišta kao i on.

Kada me je Max predstavio njemu, mladić me je poljubio u ruku, neprestano me gledajući u oči. Vrlo šarmantno i zavodljivo.

Razmijenili su nekoliko rečenica o poslu i roditeljima. Stajali su prsa u prsa jedna ispred drugoga. U naponu snaga. Rastužio se dok je pričao o majci.

Kada je pričao s njim imao je onu svoju neku divnu energiju, uvjerljivost, dosljednost.

Nisam pitala odakle se znaju, nisam ništa pitala, ubrzo je otišao od nas poželjevši nam ugodnu noć, i nestao unutar restorana.

Večer je i bila ugodna, gospođa nevjerojatnog glasa pjevala je obrade popularnih pjesama, a mladić na klaviru ju je savršeno pratio.

Jeli smo ribu sa žara, konobar ju je lako u nekoliko pokreta isfiletirao ispred nas, uz nju smo dobili prilog od povrća i salatu, i pili smo neko lagano bijelo vino. Samo bi se pogledali preko čaše i šutjeli. Znali smo šutjeti skupa, bili smo dobri bez puno riječi.

Svjetla oko nas su se popalila i svjetlila ugodnom žutom svjetlošću.

Gledali smo prema jahtama koje su nas okruživale.

"Nemaš brod?" provocirala sam

"Nemam još." podigao je obrve, uvijek spreman.

"Ali pod stare dane.. to mi je svakako želja.."