neka nova...

Part 26

*Part 26

Budni i u iščekivanju su me dočekali. Nisu tražili objašnjenje.

Sretno lice je bilo navučeno. Ono što je ispod nikada neće otkriti.

Pokupila sam ostatak stvari, nisam se ni raspakirala iznova, skoro sve je ostalo u koferu, presvukla se.

Doslovno u svakom kutu vidjela sam njega, sjećanja su me stalno sustizala, a nisam ni htjela da bude drugačije. Ipak naposljetku izašla sam, prazna i zatvorila vrata za sobom. Ključ ove sobe imati ću vječno.

Ušli smo u auto i krenuli prema recepciji, trebalo se još odjaviti i platiti sve.

Ponovo sam ušla u tu zgradu sada već punu uspomena, slatke cure su užurbano radile kao pčelice, strpljivo sam čekala svoj red.

Moram predati ključ.

Kada sam ga spustila na hladni kameni pult odzvonio je, zazvečao kao jeka bez kraja, ili se samo meni tako činilo. Bila sam na rubu.

"Trebala bih se odjaviti i platiti boravak." tiho sam rekla.

U ruci sam odlučno držala omotnicu s novcem.

Cura me je samo pogledala i uzela ključ, spuštene glave nešto je pregledavala po računalu pa me je ponovo pogledala s nevjericom, pa ponovo u računalo. Uz ispriku otišla je konzultirati se s drugom djelatnicom.

Nestrpljivo sam stajala čekajući kraj ove agonije lupkajući noktima po pultu.

I konačno: "Gospođo vaša soba je plaćena." "Rezervacija je zatvorena, samo trebate razdužiti ključ."

Prerezalo me je u trbuhu.

O ne, ne mogu se boriti s njim.

"I.." i sagnula se ispod pulta. I??

"Ovo je za vas." i izvukla kovertu boje lavande i pružila mi je. Nagonski sam je uzela od nje.

Znala sam nije mogao ništa ne učini, ništa ne osjećati.

Znači postojao je on, zbilja je postojao.

Gledala sam u tu omotnicu u svojoj ruci.

U gradu sam neki dan podigla točan iznos za apartman, predosjećajući ili nadajući se da bi to mogao napraviti.

Ali ne, nisam si to mogla dopustiti, nisam toliko jeftina, i malo sam i uvrijeđena. Da ga ne poznam poludjela bih na ovako nešto. Nisam htjela raditi scene.

"Ne, soba nije plaćena."

"Molim vas uzmite novce i zahvalite se.." stavila sam oštro omotnicu na pult.

Nisam izdržala, glas mi je pukao.

Spustila sam pogled i požurila do toaleta iza recepcijskog stola, jedva sam vidjela hodati kroz suze.

Stiskala sam taj komad papira u ruci, taj posljednji dokaz njega i plakala, nisam ga imala namjeru čitati, što god da piše ne može ništa promijeniti.

Spustila sam se na pod, sve se skupilo, želim ostati, želim živjeti, slobodna, gurala sam ruku prema ustima da barem malo zatomim zvuk mojih jecaja. Jedna pomisao na ono što me čeka vani, ono malo tijelo i malo srce koje neće biti slomljeno, ne još, ne od mene....

Ipak nakon teškog ridanja suze koje su srušile zid, prošle i izlile se nestajale su, kopnile. Jer tomu je morao doći kraj. Kad se izlije tuga...

Emocije su se malo smirile, ponovno sam progutala sve, pokupila moj ponos iz komadića, sabrala se i sakrila suze iza krhke maske na licu koju sam sada već dobro izgradila.