Znojan. Zgodan. Mirisan. Kako li je samo mirisao. Nije ga mogla izbaciti iz glave kroz cijelu vožnju kući i većinu noći. Vrućina joj je prolazila tijelom kada se sjetila osjećaja njegovih prstiju koji polako kao da ju proučavaju klize po koži.
Naježi se dok se prisjeća, a miris hrane koja gori ju prekine u sanjarenju pa pogleda u meso koje sve više smrdi. Nasmije se i brzo pokuša spasiti ono malo hrano što je ostalo, a onaj zadovoljni cerek joj ne silazi s lica.
Danas će se posvetiti sebi. Nema izlazaka ili druženja sa starim društvom. Mogla bi konačno odnijeti odjeću u Crveni križ i usput potražiti posao. Možda opet može raditi u knjižnici kao prijašnjih godina. To je bio odličan posao. Nije bilo noviteta u knjižari kojeg nije pročitala, kao ni omiljenih knjiga koje nije prelistala svaki dan kad joj je bila smjena.
Opere suđe pa otiđe do garaže provjeriti u kakvom je stanju bicikl, crveni s pletenom košaricom. Potrošila je cijelu prvu plaću na njega i pazila kao da joj je dijete. Makne plahtu koju je mama stavila i pobrisala ono malo prašine što se nakupilo.
Napola punu vreću s odjećom uspije nagurati u košaricu i otiđe se presvući u nešto što nije haljina koja joj jedva pokriva stražnjicu. Ubrzo je vani i krene niz ulicu na biciklu. Dok vozi promatra susjedstvo i gleda je li se nešto promijenilo. Negdje su odsječena stabla, u dvorištu s njene desne strane viču djeca, a negdje daleko od nje laju psi. Ali, gotovo se ništa nije promijenilo. Osim nje.
Vožnja do Crvenog križa traje kojih dvadesetak minuta, parking je prazan, ali su vrata sive zgrade širom su otvorena da uđe što više svježeg zraka. Bicikl zaključa lokotom pa prebaci crnu vreću preko ramena i požuri prema ulazu.
U hodniku je tiho. Mramorne pločice na podu ostavljaju dojam bolnice, a prostor je hladan pa se naježi. Na kraju hodnika začuje nečije pjevušenje pa požuri prema zadnjim vratima s lijeva. Pokuca prije nego što pokaže lice, a s kucanjem prestaje i pjevušenje. Jako joj je poznata melodija.
"Na vrhu jezika mi je to što pjevušiš", kaže i odloži vreću na pod.
"Oh", nasmije se plavokosa djevojka njenih godina. "To je pjesma iz mjuzikla The Greatest Showman, This is me", Eleanor se nasmije i počne sama pjevušiti. Znala je da joj je poznato.
Djevojka ju ne prekida, ali čeka da završi kako bi obavila svoj dio posla. "Oh, oprosti!", nasmije se Eleanor i uzme vreću. "Spremila sam nešto odjeće koju ne nosim. Sve je u dobrom stanju i čisto, a nadam se da će nekome koristiti, meni samo stoji u ormaru", kaže i pruži djevojci vreću.
Crveni prsluk joj se još više ističe zbog bijele majice koju nosi ispod, a vitko tijelo pokazuje da nešto radi dobro. Na trenutak ju pomisli pitati što to radi da ima tako dobre noge.
Djevojka nakrivi glavu i napući usne pa ju promatra neko vrijeme. Eleanor nakratko uhvati nelagoda, ali popusti čim se djevojka nasmije. "Rekla bih da si medium veličina, zar ne?", Eleanor potvrdno klimne pa priđe kauču na kojem se nalazi hrpa odjeće koju treba sortirati u kutije. "Ja sam Erin, usput", nasmiješi se i pruži joj ruku koju odmah prihvati.
"Eleanor", nasmiješi se i okreni hrpi odjeće. "Mogu li ti kako pomoći? Slobodna sam još neko vrijeme", pita, a Erin uz smiješk odahne.
"To bi bilo divno", kaže i otiđe do aparata za kavu pa Eleanor kimne. Odloži torbicu na bijeli stolić i ponovno pogleda hrpu koja se nalazi pred njoj. "Danas su dečki već odveli dvije ture hrane i odjeće. Ozbiljno, otkad volontiram ovdje nije bilo toliko posla kao zadnja dva mjeseca. Svako malo nekome izgori kuća ili nešto i ostanu bez svega. Užasno me rastuži što im ne mogu više pomoći", kaže dok korača prema Eleanor.

YOU ARE READING
Searching for September
RomanceBili su najbolji prijatelji, a onda su prešli granicu. Prošle su tri godine otkada je Eleanor napustila dom i u drugi grad otišla studirati filmsku produkciju. Sada je vrijeme da se vrati i snimi završni projekt koji će joj otvoriti mnoga vrata. No...