Poljubac Tame (ZAVRŠENA)

35. Poglavlje

Cijeli dan prolazio je sporo, skoro pa dosadno. Ovdje nisam imala nekog većeg posla osim baviti se kućanskim poslovima ali nakon prijašnjih događaja svi smo jako svjesni da ja baš i nisam neka vrsna domaćica, budimo realni. U meni nemir se nije stišavao već je polako tinjao dajući mi dozu opreza na svakom koraku. Pogledavala sam svako malo u vrata kao da će netko kroz njih svaki tren proći. Dlanovi sumi se znojili i trzala sam se na svaki malo jači zvuk, pobogu kao bespomoćna djeva u nevolji. Casper se zatvorio u svoju radnu sobu i tamo drami cijeli dan primajući svoje vučiće na sastanke. Svaki put kada podigne glas moje uši nastradaju, ma koliko se trudile ne čuti njihove razgovore teško je, pa ja sam vampir imam natprirodni sluh! Ugledala sam svoj mobitel i uštekala slušalice u njega te pustila glasnu muziku da se pokušam barem malo smiriti. Bacila sam se na krevet i zaklopila oči sve dok nisam stala glasno pjevati neku pjesmu a vjerujte mi ja baš i nemam sluha za ritam pa to više zvuči kao dame netko tuče. Kad je zapjevam skuplji je izlaz nego ulaz. Kada me netko uhvatio za nogu viknula sam uplašeno i skočila poput mačke kada se uhvati svim kanđama za plafon. Casper je umirao od smijeha što me opet uspio preplašiti, opet.

„Uspjela si u svome naumu, svi su pobjegli glavom bez obzira kada si zapijevala!"- dobacio mi je loveći se za trbuh od smijeha.

„Sada sam samo tvoj!"

„ Nije smiješno Casper! Uplašio si me, znaš ne smiješ se vampiru tako prišuljati!"

„Mislio sam da je nemoguće, gotovo nikako se uopšte prišuljati vampiru. Sada si me razuvjerila!"

„Baš si sada faca!"

Bacio se na krevet kraj mene još uvijek se smijući. Zagrlio me sa leđa i privukao bliže sebi u zagrljaj ljubeći mi kosu i lice. Ovaj čovjek je nezasitan, ne smijemo doći jedno drugome a da se vatra između nas ne zapali. Ma koliko nit ljubavi između nas bila tanka, strasti i međusobne privlačnosti nam nije falilo. Godilo mi je biti u njegovom zagrljaju, lagala bih kada bi rekla da nije. Ali Casper jednostavno nije on za kojim moje srce žudi i žudit će dok god moje mrtvo srce bije. Najednom nas je uhvatila ogromna drhtavica. Obadvoje smo se tresli. U zraku je krenulo pucketanje poput električnog naboja i crvena svijetlost obasjavala je sobu. Čvrsto smo se uhvatili za ruke dok je u njegovom pogledu bio strah. Ne za njim samim već za mnom. Pokušavao me čvršće strgnuti u zagrljaj ali grčenje tijela nije nam dozvoljavalo.

„Casper, što se događa?"- upitala sam ga u bolu.

Nije mi mogao odgovoriti jer njegovo tijelo se trzalo sve jače, njega je bolje zahvatilo. Iz ušiju, nosa i ustiju krenuo nam je izlaziti crni dim kao da smo se nagutali tokom požara. Uhvatili smo se za ruke, zajedno u boli kao da će nas to još bolje povezati.

„Ana! Izdrži!"

Niz njegovo lice kliznula je jedna jedina suza ostavljajući mokar trag. Kako je dim sve bolje i više izlazio tako su drhtaji i grčevi bivali sve slabiji. Sve dok jednog momenta svijetlost nije nestala i bol prestala, kao odnesena rukom. Obadvojica smo pokušavali uhvatiti barem malo zraka, još uvijek ne mogu da se naviknem na to da povremeno dišem.

„Prošlo je Ana, jesi li dobro? Boli li te što?"- izgovorio je pokušavajući me uhvatiti za ruku.

Njegov dodir više nije bio ugodan kao prije, imala sam osjećaj da me previše steže, da ulazi u moj prostor. Vidjela sam da je i ona zastao od tog dodira.

„Casper što nam se upravo dogodilo?"

„Ne znam Ana, ali nešto definitivno jeste."- odgovorio mi je zabrinuto.

Prvi puta sam mu u očima ugledala strah, onaj pravi iskonski strah. Polako se udaljavao od mene, ne samo tijelom već kao da ga gubim, potpuno. Neka tuga me preuzela od tog njegovog odbijanja. Nije rekao ni riječ samo se okrenuo i izašao iz sobe ostavivši me sa upitnikom nad glavom. Obgrlila sam sama sebe i suze su krenule. Što nam se to dogodilo? Zašto kada konačno upoznam trunku sreće ona me napušta. Zar nisam zaslužila malo mira? Malo, barem malo da budem sretna? Legla sam na krevet i zagrlila jastuk dok su moje misli letjele od jednog događaja do drugog. Ali ma koliko me tuga preuzimala u svojoj nutrini osjećala sam se lakše, slobodnije. Sjela sam na krevet i obrisala krvave suze koje su ostavile grimizan trag na bijelom jastuku. Trebam razgovor, trebam utjehu i nekog tko će mi reći sve će biti u redu, makar to bila i laž. Uzela sam svoj telefon u ruke i otipkala Rebeckin broj. Javila se nakon prvog zvona: „ I da čujem kako je u raju?"