Ne možemo ovako!

2.Moj teritorij!

Sjedim nedaleko od mora i slušam valove. Kao dijete sam ovdje stalno dolazila, moje probleme moje misli bi odnijeli ovi valovi, poslužili su kao ispušni ventil moga mozga. Costa. Ne mogu vjerovati.

Nisam ružna, nisam debela, nisam mršava, nemam krive zube, nemam ispucalu kosu, jednostavno ne razumijem. Ovo se uvijek događalo. 

Moje razmišljanje prekine nitko drugi nego Costa. Dobro kako se usuđuje, nakon onoga upće pričati samnom.

-Slušaj me sada, to što si šest godina stariji ne daje ti za pravo pljuvati osobu koju prvi put vidiš u životu!

-Slušaj ti mene , ja se tebi ne trebam što opravdavati, rekao sam što sam rekao i u redu!

-NE, nije u redu! Ja tebe ne poznajem i to mi je dovoljno da ne pljujem po tebi, ti po meni jesi!-okrenem se i krenem otići ali mi povuče za ruku.

-Od mene se ne biježi tako lako.- pustio me i ja sam otišla.

Trčim prije nego što hodam, ulijećem u kuću potom u svoju sobu.

Stvarno se shvaćam ovakve ljude, svi oni misle da imaju ponos cijelog svijeta. U jednom trenutku Katarina uleti u sobu.

-dobro što je ono bilo!?- zadere se na mene kao da sam ja kriva.

-što, što!? Čula si što je rekao i nisi učinila ništa, sestra sam ti zar ne shvaćaš- izderem se na nju.

-Što sam trebala izderati se na njega na dan kada mu je pokopana mlađa sestra! Baš si obzirna- nisam ovo znala, da sam znala drugačije bi se ponijela.

Ma koga ja lažem, opet bi to rekla jer premam meni se tako pšonašati nitko neće.

-Kako sam ja to trebala znati!? Sigurno čitam misli i ekspresije lica!- kažem joj.

-Nisi se promjenila vidim. Uvijek voziš svoje, poslušaj me jednom u životu!- ne neću jer nisi u pravu.

- U redu,što trebam učiniti?- već znam što će mi reći.

-Ispričaj se za početak i pokušaj se sprijateljit jer ćeš ga viđati često.

-Molim za što da mu se ispričam! Zato što se ponio kao govno!?-moram se smiriti znam.

-Da zato!-shvaćam ju ali ne mogu.

Okrene se i izađe. Tri su sata popodne, mogla bi otiči na plažu. Obučem kupaći  i izađem iz kuće. Kraj je šestoga mjeseca, užasno je vruće. Nazovem najbolju prijatljicu Ivanu i odem na plažu.

Stanem na plaži koja je očigledno puna i vidim ni manje ni više Costu. Pa ubiti ću se. U tom trenutku dolazi Ivana. Znam da me je primjetio, ali znate što namjerno ću ga nervirat, idem u teretanu svaki dan, imam tijelo kao boginja. Neka i on malo pati.

Pozdravile smo se stavile smo ručnike na ležaljke. Sada kreće scena, primjetila sam njegov pogleda na sebi. Skinula sam majicu sporo, pogledala sam u njega i vidjela oči koje me gledaju požudno. Krenula sam skidati hlače kada mi je Ivana dobacila da me on gleda.

Znam da me gleda i neka gleda. Skinula sam i hlače, ustala se i krenula u more te Ivana skupa samnom. 

Voda je savršena, nije topla nije ni hladna ma taman, primjetila sam da on ulazi u vodu tek nekoliko trnutaka nakon nas dvije, ali ne on mene mora povući a ruku I ne povući me na sebe tako da se naslonim na njegove savršeno isklesano tijelo.

On će mene stajati glave i živaca, već vidim. Prokleto je zgodan, uh moram prestati. 

Okrenem samo glavu prema njemu i pogledam ga.