OSVETA

KRAJ

U tom trenu svijet mi se srušio,misli su jurile na sve strane a onda sam odlučila "moram se prestat bojat i obraniti se",znala sam da je vremena malo stoga sam potražila neku stranicu i našla kontakt od osobe koja prodaje pištolje i druga oružja te otišla kod njega. Inaće nisam za oružja no što mogu kad je u pitanju moj život. Nikad nisam koristila ovo no moram naučiti samo da se obranim od monstruma. Kao i obično danima se nije dešavalo i ja sam počela misliti kako sve nije stvarno i kako su ovo samo trikovi mog uma rafi svih trauma. Razmišljala sam otići iz Ukrajine. Spremila sam ruksak i krenula van iz kuće misleći da ću otići do kolodvora i kupiti kartu za van zemlje. No plan mie pokvario on koji je stajao na vratima. Prepala sam se te sam odmah išla zatvoriti vrata no on je to spriječio te me gurnuo u stan taman kad sam išla dohvatiti svoj pištolj osjetila sam kako gubim snagu. Uspavao me s nekom injekcijom. Ne znam koliko dugo sam bila u nesvijesti al pretpostavljam da je bilo par sati. Kad sam se probudila vidjela sam da je sve mračno oko mene iako je bila jedna svijeća ali ona je bila preslaba i osvjetljavala samo jedan kut. Sjedila sam svezana i vikala u nadi da će netko čuti i doći pomoći no ništa. Najednom se vrata otvore i uđe maskirani čovjek s nekom knjigom. Pogledala sam ga i upitala "što hoćeš od mene više,sve si mi oduzeo". On se samo nasmijao i ostavio te knjige na stol i otišao u sobu do koja je bila mračna. Najvjerovatnije tu drži sprave s kojima će me mučiti. U sat vremena dok njega nije bilo pokušala sam se odvezati i nekako sam i uspjela no moja sreća nije bila dugog vijeka. "Oho, netko želi pobjeći. Zar si stvarno toliko glupa ne možeš nigdje van odavde posebno ne živa". Gledala sam ga i po ko zna koji put pitala šta hoće i psovala ga na što sam dobila šamar i pala na pod. "A sad me gledaj" rekao mi je ali nisam mogla "REKAO SAM GLEDAJ ME" pogledala sam ga "Šta trebam vidit monstruma?" Rekla sam a on je skinuo masku. Bio je to mlad momak,mojih godina rekla bih. No njegov pogled bio je hladan i pun mržnje,a lice puno ožiljaka. "Sjećaš li me se sad? Sjećaš li se?" pitao me "Ne ne sjećam te se valjda bi se sjećala monstruma poput tb" na ove moje riječi on se samo nasmijao i bacio mi knjigu "pogledaj svoj dnevnik vidjet ćeš o će mu govorim" otvorila sam ga i pronašla dio u kojem piše da sam imala nasilno posesivnog dečka, da me tukao, varao i radio grozne stvari. Također pisalo je da sam jednom prekinula vezu s njim i pobjegla na što mi se on odlučio osvetiti. "Znaš ja sam radi tebe bio u zatvoru,radi tebe. Volio sam te ali ti nisi, varala si me.." odlučim ga prekinut "kao prvo ode piše da si ti mene varao očigledno ne znaš čitat" bilo me briga za sve ionako će me ubit, zar ne? Gledao me onim hladnim očima i nešto govorio no nisam slušala ni jednu riječ što je rekao. Nakon par minuti napokon je umukao nakon što je postavio pitanje hoću li biti s njim ili se pridružit roditeljima. On se šali "Ti nisi ozbiljan,zar ne?" na što on bijesno odgovori s da. Pogledala sam ga i rekla "Dobro,ako je tako i ako moram birati biram biti s svojim bližnjima" nakon toga je on pukao i ja sam osjetila bol. Rezao me i vadio organe dok sam polako tonula u san iz kojeg nema buđenja. Evo ispričala sam priču o tome kako mi je glupa želja uništila život te kako je monstrum dobio osvetu koju je htio. Iako nisam ništa kriva bila ali ajde bolesnoj osobi se neda objasniti. No ono što on ne zna jest da se ja vraćam i da ću mu uništit život neće moći disati...no to je priča za drugi put. Vidimo se u sljedećoj priči.