Zanemarite pjesmu. Inspiraciju za ovu priču sam dobila kroz ovu pjesmu. ~ Ova priča ima više nadtavaka~ ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
Pao je prvi snijeg otkako sam se preselila u Seoul. Radila sam kao konobarica u jednom malom kafiću.
Kroz prozor sam vidjela crnu figuru u daljini. Stajala je tamo, a nakon par minuta pored nje su se stvorile još tri figura. Figura u sredini je prstom pokazala prema meni. Ostali oko njega su samo klimnuli.
Nisam im vidjela lica samo njihove crne kapute i crne maske preko lica te crne šešire. Trnci su me prošli. "Može jedan makijato?" pitala je žena za stolom pored mene.
"Naravno" rekla sam uz veliki osmijeh. Dok sam radila makijato pogledala sam u smjeru gdje su stajale figure. Nije ih bilo.
Nastavila sam raditi ko da se ništa nije desilo. Pjevušila sam neku rendom pjesmu koja mi se vrtila u glavi. Čula sam zvono na vratima i vidjela četiri osobe kako su ušle u kafić.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Bili su obučeni u crno. Odmah sam se sjetila onih figura. Pozdravili su me ne skidajucći pogled s mene. "Dobar dan." pozdravila sam pomalo zabrinuto.
Prošli su pored mene koja sam kao ukipljna stajala na mjestu. Ponovo su me trnci prošli. Lagano trčeći otišla sam do šanka i zamolila svoju kolegicu da ode i posluži taj stol. Kada je išla odgovoriti šef ju je zvao.
Nas dvije smo bile jedine konobarice u kafiću. Jedan od dečkiju za tim stolom je podigao ruku.
Došla sam do stola. "Izvolite, oprostite na čekanju" rekla sam ne podižući pogled sa svog blokića. Naručili su sasvim obična pića. Imala sam čudan osjećaj u vezi s njima. Kada sam ih poslužila vratila sam se kod šanka.
Komentirala sam s kolegicom o njima. Obadvije smo se složile da davaju jezivu vibru.
Jednom od njih je zazvonio mobitel. Kad je završio razgovor svi su se sa ozbiljnim facama međusobno pogledali i klimali glavama. Onaj koji je razgovarao na mobitel me je pogledao.
Pomalo me počelo biti strah. Nakon par minuta su se ustali i otišli. Moram priznati odahnula sam. Moja smjena je za danas bila gotova hvala bogu, htjela sam što prije otići kući.
Bila sam zadnja jer sam ja ta koja zatvara i otvara kafić. Počeo je padati mrak, a ulicom kojom sam hodala za doma nije imala dovoljno rasvjete.
Ponovo sam počela pjevušiti neku random melodiju. U jednom sam trenutku čula kako neko šapuće daleko iza mene. Nesvjesno sam se okrenula i vidjela četiri figure.
Kretali su se sve bržim i bržim tempom prema meni. Samo sjećanje na one četiri figure ispred kafića, a zatim opet četiri figure u kafiću navelo me da počnem trčati.
Bila sam toliko prestrašno da sam počela jecati i smrcati. Trčala sam sve brže i brže, ali mi se činilo kao da sam sve više usporavala. U svoj toj panici zaboravila sam kojim putem moram ići.
