Ogrlica sjećanja

2. Amalijin najlijepši dan se pretvorio u katastrofu

Amelia je započela pričati svoju tužnu priču o svom vjenčanju koji je trebao biti njen najsretniji dan u životu, a pretvorio se u tragediju, plakala je cijelo vrijeme dok je to pričala...

Godinu dana ranije:

U Panami, u lipnju 1809 godine, na imanje San Carlos su vladali grof Octavio Martinez i njegova voljena supruga Carolina Martinez koja je bila i grofica što njegova srca, što cijele Panane, ali toga dana se srednja kćer Amalia trebala udati za Martina Luque-a i dobiti titule kneginje i kneza koje se zaslužuju nakon prvog vjenčanja potomaka od grof i grofa..

A Amalia je taj dan sva sjala, udaje se za ljubav svog života, probudila se ranije nego inače, spustila se niz stepenice u kućnom ogrtaču na doručak i vikala je da ju je cijelo imanje čulo njeno veselje...

Na doručku su već sjedili Octavio, Carolina, Paolo, Lucia i njen dečko Pedru, a služila ih je najvjernija sluškinja Lupita koju su svi voljeli, a pogotovo Amalia... Amalia je uletila u blagovaonicu u kojoj je već bio postavljen doručak i svi su ga već jeli, a Amalia je kada je napokon sjela, rekla: Danas se udajem... Octavio: Kćeri, ponašaj se pristojno, molim te...

Grof i Grofica su bili sretni što im se najmilije dijete udaje, i to za dobrog muškarca koji ju baš volim, dao bi život za nju, a Carolina je sada pogledala u Octavija i rekla mu: Octavio, pusti našu kćer da se veseli koliko hoće, ipak je danas njen dan... Octavio: Dobro, dobro, ali kćeri, nemoj smetati posluzi... Amalia: Hvala majko, a oče kada sam ja smetala posluzi i u čemu?...

Carolina je bila nasmijana od uha do uha kao i njena kćer Amalia, te je sada rekla: Pustite sada to, nego kćeri veseliš li se tituli koju ćete danas oboje dobiti?... Amalia: Pa i ne baš, titula nam ništa ne znači, nas su spojila srca, a ne neka titula... Lucia se sada nasmije i kaže: Njoj je to neka titula, bit ćeš kneginja, shvaćaš li?... Amalia: Sve što znam da ću Martinu biti žena, a za tu titulu me nije briga... Lucia: Nju baš briga, a ja bi dala sve na svijetu... Amalia: Evo ti je slobodno, ali ne ide to tako, u zakonu jasno piše da će ona kćer koja se prva uda, biti kneginja, a ona druga vojvotkinja... Lucia: Kao nije ti stalo do titule, a poletila si da se udaš?... Amalia: Sestro, nećeš mi pokvarila sreću današnjeg dana i moje vjenčanje... Lucia se nasmijala i samo u sebi rekla: Oh pokvarit ću ti ga još kako...

Lupita je sada prišla Amaliji i pitala ju: Mlada gospo, hoćete li nešto pojesti prije velikog događaja?... Amalia je samo uzela prazni tost koji je stajao pred njom i rekla: Osim ovog tosta, ništa, Lupita draga... Dok je jela taj tost, Amalia je rekla majci: Kada pojedem, idem se početi spremati... Carolina: Izgledat ćeš prekrasno, kćeri... Obitelj Martinez bili su nadasve dobri vladari Paname...

Nekoliko sati kasnije:

Amalia je vozila u kočiji sa svojim roditeljima i bratom Paolom u jednoj kočiji, a posebno u drugoj kočiji su se vozili Pedro i Lucia...

Pedro i Lucia su odmah ušli u crkvu nakon što je njihova kočija stala, a majka Carolina i brat Paolo su ostali uz Amaliju skoro do poslijednjeg trenutka ulaska u crkvu zajedno sa ocem Octavijem koji ju je pratio do samog oltara i predao je njenom odabraniku Martinu koji je dolazio iz dobre obitelji što su oni i sami bili... 

A Martin je odjenuo najsvečanije bijelo odjelo sa ordenom na kojem je bilo oslikano sunce pokraj njegova srce...

Amalia i Octavio su sada bili pred vratima koja su se polagano otvarala i čuo se već svadbeni marš koji je orkestar svirao, a Octavio ju je još za kraj upitao: Kćeri, jesi li spremna?...

Amalia, iako se osmijeh skoro nije vidio od vela koji ju je prekivao cijelu glavu, imala ga je cijeli dan, od uha do uha se smijala i bila je sretna, te je rekla: Oče moj, rođena sam spremna... Vrata su se skroz otvorila i oni su polako hodali prema oltaru uz svadbeni marš koji ih je pratio u stopu...

Kada su došli do oltara, Octavio je stavio Amalijinu ruku na Martinovu i rekao mu: U Vaše ruke predajem svoje najmilije blago, čuvajte je, molim Vas... Martin: Grofe, ne brinite se, čuvat ću ju kao oko u glavu i kao kap rose na dlanu... Grof Octavio je sada sjeo do svoje supruge Caroline koja je već lila suze, do tada je Martin skinuo Amalijin veo i prošaputao: Prelijepa si... Amalia mu je isto tako prošaputala: I ti si predivan...

Svećenik se sada započeo: Dragi mladenci, dragi Grofice i Grofu, otkupljeli smo se ovdje da bi ujedinili Amaliju Martinez i njenog odabranika Martina Luquea u sveti sakrament...

Lucia je udarila laktom Pedra koji je bio pored nje i prošaptala: Gdje su više onaj tvoj prijatelj Loreno i njegovi prijatelji?, ispovraćat ću se ako ovo budem slušala pet minuta dulje... Pedro: Kada je rekao da će doći, onda će doći...

Nakon pola sata mise;

Došlo je vrijeme da svećenik pita: Ima li netko protiv ovoga svetog braka, neka kaže sada ili zauvijek šuti?... Pedro je podignuo ruku i rekao: Imam ja... Loreno je prišao Amaliji sa leđa i vukao dok su njegovi prijatelji pucali na sve i oni su padali „ranjeni" na pod crkve, Amalia je samo vikala: Neeeee, Majko, Oče, neee, Martineee, ne smiješ umrijeti, trebam te...

Sada su Amalia i Anibal sjedili na njenom krevetu... Amalia je bila u najskromnijoj odjeći i sjedila je na krevetu i u ruci držala svoju bisernu ogrlicu, a Anibal je bio u svojoj najsvečanijoj odjeći, te Amalia dok je po prstima okretala ogrlicu, spuštene glave, rekla(kroz gorke suze): Moj najljepši dan mog života je uništen u sekundi i onda mi je netko stavio krpu na usta i ja sam se onesvijestila, ne sjećam se ničega više, slijedećeg što pamtim jest rasprodaja robova i pogledam sebe u lokvi kiše i vidim da mi je kosa rasčupana i da sam u najjadnijoj odjeći, nisam imala pojma što se dogodilo, ni gdje sam, niti koliko sam daleko od svoje obitelji, ali ne znam zašto vam to pričam, ja sam vaš rob već godinu dana i to će tako ostati zauvijek, gospodaru moj...

Anibal: Amelia, ali ti si grofica, ne bih trebala biti rob, nego bih drugi trebali tebe služiti, ajde reci kako si uspjela spasiti ogrlicu?... Amalia(kroz gorke suze): Ne znam, u toj rasprodaji robova sam otvorila desnu šaku koja je bila jako stisnuta i kada sam otvorila, bila je u njoj moja biserna ogrlica, onda sam se sjetila što se dogodilo i pustila suzu i zatvorila ruku, ali ne znam kako se stvorila ogrlica u mojoj ruci, valjda sam ju strgnula sa vrata u onoj stotinki sekunde kada su počeli pucati po mojoj obitelji, ali stvarno ne znam...

Amalia je nastavila govoriti(kroz gorke suze): Gospodaru moj, ja sam bila grofica, ali nakon godinu dana sve se to zaboravi, moji roditelji, pokoj im duši, ako su poginuli u onoj pucnjavi, isto su tako birali robove na rasprodaji, pa čak i ja i ponašala se isto tako kako se vi ponašate sada prema meni, možda mi je ovo sve kazna... Anibal: Bi li htjela saznati jesu li tvoji živi i taj tvoj zaručnik?...

Amalia je počela mahati glavom, te je rekla(kroz gorke suze): Nemojte, molim vas, ne želim znati, bojim se istine, sjećanje na taj događaj i ovako boli, nemojte istraživati, molim vas... Anibal: Ali Amelia, ako svi poginuli tada, ti si naslijednica svega, i tamo negdje te čeka tvoj narod...

Amalia je obrisala suze, skupila ogrlicu u ruku, ustala, digla glavu i rekla: Ne, ne želim, recite što ste me trebali?... Anibal: Ništa... Anibal se isto digao, te mu je Amalia rekla: Čeka vas zabava, idite... Cijelo se vrijeme čula glazba... Anibal se krenuo prema vratima i ostavio Amaliju u njenim mislima, a on se vratio svojoj zabavi...