Ogrlica sjećanja

Prolog

Godina je 1830,

Bio je početak kolovoza, nebo je bilo čisto poput suze, a povjetarca nigdje, nije bilo sumnje, bio je to savršen dan na imanju San Cora gdje se pripremao mali svadbeni pir po želji Amalijinu kćer Jane i njenog odabranika svoga srca Ricarda...

Jane je bila ljepotica na Amaliju, a imala je i očev blagi karakter i osmijeh... Amalija ju je rodila prije 18 godina u najgorem razdoblju krvavog rata, ali napokon prije 9 godina je krajem rujna proglašena neovisnost Mexica...

Amalija je još uvijek bila prelijepa, iako je imala pokoji sijedi pramen i pokoju boru smijalicu, ali nije se uzrujavala zbog toga, prihvaćala je svoje godine i da će ostariti uz voljenoga supruga i predivnog oca svoje Jane kao što su to učinili njeni pokojni roditelji...

Naravno, kada je Amalija rodila djevojčicu, odmah su znali da će se malena zvati Jane i nikako drugačje... Amalia povučena vlastitim iskustvom iz prošlosti jer tu bol ona ne bih mogla podnijeti da izgubi vlastito dijete, ona nije htjela više djece, a njen voljeni se s tim složio, pa su Jane pazili kao kap vode na dlanu, no su joj davali i slobodu...

Imanje San Cora koju su kupili nedugo nakon što su se vjenčali provodili su samo ljeta, a od proljeća do jeseni su provodili u svojoj rezidenciji koja nije bila tako daleko od imanja San Cora, tako da su mogli kćer viđati svaki dan, ako su to željeli... Ovo imanje će nakon njenog vjenčanja pripasti Jane i njenom Ricardu...

Jane je svog budućeg supruga Ricarda upoznala baš ovdje u šumi dok je prošlog ljeta jahala svoju smeđu prijateljicu Afroditu, a on je jahao svog bijelog prijatelja Dextera, pogledi dvoje mladih su se sreli i to je bila ljubav na prvi pogled...

Narednih dva mjeseca su se nastavili viđati, a Amalia je prepoznala te znakove, imala je i ona te znakove, iako je bila malo starija od nje kada se prvi put htjela udati, ali to se pretvorilo u njenu katastrofu, no sada dok je promatrajući Jane kako se smije u samostojeći ogledalo gledajući svoju vjenčanicu, znala je da će biti sve u redu...

Jane je bila nasmiješena cijelog prošlog ljeta, a onda je dan prije odlaska kući sa njihovog ljetnikovca dobila prsten...

A sutradan je došao Ricardo na imanje San Cora i pitao njene roditelje: Molim Vas, ja sam Ricardo Rioja, mogu li vas zamoliti ruku vaše kćeri?...

Ricardo je imao blagu narav, bio je pristojan, strpljiv, bio je visok i malo dužu smeđu kosu, imao je tek 19 godina, a ona je tad 17 godina, no ljubav ne pita za godina, znala je Amalia to dobro... Amalia: Ja sam Janeina majka, Amalia, možete je uzeti za ženu, no pod uvjetom da pričekate još godinu dana da napuni 18 godina... Isto je to rekao i Amalijin suprug, prvo se predstavši...

Ricardo se rukovao sa oboma i rekao im: Tek sada vidim na koga je Jane toliko lijepa, pametna i pristojna, a vašu kćer bih čekao cijeli život, a kamoli ne tih godinu dana... Jane ga je poljubila i rekla: Hvala ti, hvala... Jane je nakon toga otišla pomoći ocu da uđe u kočiju, a Amalija je ostala sa koferom u rukama ostala gledati u budućeg muža svoje jedinice kako nestaje među šumskim granama koje su okruživale njihov posjed...

Amalia se tada i sama ukrcala u kočiju koja će ih odvesti u njihovu rezidenciju tokom slijedećih 9 mjeseci...

Sada dok se Jane kraj otvorenih vrata gledala svoju vjenčanicu i smiješila se sebi u ogledalo, Amalija je držala kutiju sa bisernom ogrlicom koju je ona dobila od svoje majke Caroline za svoje prvo vjenčanje...

Prije nego što je pokucala na vrata svoje kćeri, otvorila je kutiju, te ogrlicu podragala kao i bisere na njoj, te je kao da to govori svojoj pokojnoj majci Carolini, a ne ogrlici, rekla: Evo majko, kako ste i rekli, ovu bisernu ogrlicu predajem svojoj kćeri na njen dan vjenčanja, a ona će jednog dana dati svojoj kćeri... Sada ju je zatvorila i čvrsto primila kutiju u ruku...

Amalia je sada pokucala na otvorena vrata sobe svoje kćeri i pitala: Mogu li ući, kćeri?... Jane: Da, majko, spremna sam...

Dok ju je promatrala kako se sprema iza vrata, Amalia nije krila osmijeh, u srcu je osjećala Ricardo da je to onaj pravi za njenu Jane koji će je usrećiti, kao što je nju njen otac usrećio... Amalia je sada udahnula i rekla: Dušo, prekrasna si...

Jane je imala dugu kovrčavu crnu kosu koja je padala preko ramena, te je sada htjela staviti veo na glavu, no Amalia ju je u tom zaustavila, rekavši joj: Stani, imam nešto za tebe... Jane: Majko, ali i ovako sva blistam... Amalia: Blistaš, kćeri, no molim te da sjedneš na krevet i da ti ovo dam što držim u ruci... Jane ju je poslušala i u veličanstvenoj bijeloj haljini je otišla sjesti na krevet, a nakon što je sjela, upitala ju je: Što je to, majko?...

Amalia je također sjela na krevet u elegantnoj svjetlo crvenoj krinolini, te joj počela govoriti: Moja pokojna majka je ovo dala meni na mom vjenčanju...

Sada je u stilu svoje majke tada, otvorila je ruku i u njoj je bila kutija, te ju je Amalia polako otvarala, a kada ju je u potpunosti otvorila, no Jane nije ostala bez teksta kada je vidjela bisernu ogrlicu kao ona tada, jer je Jane za postojanje iste, ali ju nikada nije vidjela, a Amalia je nastavila govoriti: Ovo je ta biserna ogrlica o kojoj si čula priče, a koju mi je dala moja majka kada sam se ja za nažalost propalo vjenčanje, ona ju je dobila od svoje majke kada se ona udavala za moga oca, ja sam ju nosila na svom propalom vjenčanju i na slijedećem vjenčanju, a i ona na svom koje je bilo sretno, a sada je red na tebi da ju nosiš danas, na svoj najlijepši dan, a nadam se da će i tvoja kćer nositi ovu ogrlicu na svom vjenčanju...

Jane i Amalia su ostale sjediti na kreveta, a Jane ju je odjednom pitala: Majko, što se dogodilo s tim drugim gospodinom u kojeg ste zaljubljeni?... Amalia: Odavno nisam više sigurna je li to bila ljubav ili samo privid neke ljubav, ne mogu to opisati riječima, no taj gospodin je otišao u rat nakon mog i njegovog rastanka i nestao u njemu, tijelo mu nikad nije pronađeno, pa pretpostavljaju da ga je raznijela atomska bomba kao i mojeg ujaka Alfreda, a tvoga praujaka... Jane je vidjela da je ta priča nanosi bol, pa se digla sa kreveta i rekla: Majko, dajte mi stavite tu bisernu ogrlicu oko vrata...

Amalia se sada digla sa kreveta, nježno izvadila ogrlicu iz kutije i polako prišla Jane sa leđa i stavila joj ogrlicu oko njenog vrata, te je rekla: Moguće je da ima neku magiju poput zaštite onoj koja je ima, ali ne znam... Jane se ponovo pogledala u samostojeće ogledala, te rekla: Prekrasna je, majko, hvala Vam... Amalia: Ništa, na tebi je red da ju nosiš... Jane: Šteta što nisam upoznala baku i djeda, od čega su ono umrli?...

Amalia je duboko i tužno uzdahnula i rekla: Dušo, od starosti su umrli, no vjeruj mi da su živi, ponosili bi se takvom unukom...

No pravi uzrok smrti njene majke i oca, znali su samo Paolo i ona... Bolest koja je harala tada u Panami uz grozni rat je odnijela živote mnogih, između ostalih i život grofice i grofa...

Jane je sada radoznalo pitala: Kada mi stiže ujak?... Amalia je ponovo sjela na krevet i rekla: Sigurno je na putu... Jane: Jedva čekam da ga vidim, a zašto sam ja jedinica, majko podsjeti me?...

Amalia se nasmijala i rekla: Vidim ti više voliš ujaka, a mene i oca baš i ne?... Jane je znala da se ovo Amalia s njom šali, te joj je rekla(kroz smijeh): Može biti, nikad se ne zna... Amalia se nasmijala, a onda ju normalnim glasom pitala: Što ne voliš da si jedinica i da imaš svu našu ljubav i pažnju samo za sebe?... Jane: Volim, no voljela bi da imam nekoga kao što je tebi ujak... Amalia: Jane, odlučila sam da ću imati samo jedno dijete jer nakon što se mojim roditeljima dogodila ona avantura s mnom, ne želim si priuštiti istu bol sebi, ne želim riskirati...

Jane: Ona avantura?... Amalia je znala na što misli jer joj je to sto puta pričala, te joj je rekla: Da, ta avantura, no otkad si se ti rodila, ta avantura je zaboravljena i započela je nova avantura u obliku malog stvorenja po imenu Jane...

Jane je isto bila zaljubljenik u knjige i u konje kao njezina majka i otac, te je sada pitala: Majko, po kojoj sam ja ženi dobila ime, Jane Austen ili Jane Eyre?... Amalia: Dobila si ime po obje te žene, dušo moja...

Jane je sada sjela pored Amalije i rekla: Majko, molim Vas, ispričajte mi još jednom priču o Vašoj avanturi?... Amalia je bila u šoku, te je pitala: Sada?... Jane: Da, sada, nego kada?... Amalia je svojoj jedinici htjela ugoditi u svemu, iako joj je to sto puta pričala, rekla je: Dobro...

Amalia je sada zatvorila oči i počela pričati: Ovako, godine...