Ogrlica sjećanja

47. Let pegaza

Anibalov zaključak je nažalost bio točan, Amalia je povjerovala u svaku Paolovu riječ jer je Paolo, iako je bio pod pritiskom oca Octavija toliko je bio uvjerljiv u tome što je govorio da bi mu svi povjerovali da je bio doista Lupitin silovatelj, no Anibal je sumnjao da je to istina što je govorio...

Amalia koja je stajala sa Helenom i Renatom, uvjeravala se da nije dobro čula, uvjeravala se da njen voljeni brat nikako nije mogao silovati Lupitu, no kao i uvijek, njegov ton glasa i njegovo držanje glave govorili su joj suprotno, poznavala ga je u dušu i ovo mu je bio znak da govori istinu i osjeća duboko kajanje zbog toga, Paolo nikada nije mogao reći neku veliku laž, a ovo joj je zvučala kao velika istina koju pokajnik govori pred velikim sudcem i čeka presudu, čak možda i onu smrtnu presudu...

Upitala se kako je moguće da je popio više od jedne ili dvije čaše vina koje ga nikada nisu toliko omamile da siluje žene uokolo i to na njenu lažnu godišnjicu smrti...

Gledajući nijemo u Paola koji je još bio spuštene glave gledao u svoja koljena, sjetila se da joj je uvijek govorio da mu je jedina ljubav medicina i da će njoj posvetiti život...

Paolo se još nije usudio dići pogled prema Anibalu jer se bojao da mu neće dopustiti da mu ispriča istinu, svoju jedinu pravu istinu s kojom se nosio sam protiv svih vjetrenjača koje su ga snašle, no neće se žaliti, sada kada je napokon uspio vidjeti Lupitu, vidjevši da je dobro i samim tim mu je pao ogromni teret sa srca, ponovo je spreman za borbu, borbu koja će mu vratiti titulu, titulu koju je jedino priznavao u svom životu, a to je bila titula vrhunskog liječnika koji je pomagao svima bez obzira na njihov status u društvu...

Anibal ga je sada pitao: Gospodine Pinada, a Vaša karijera liječnika, što je s njom?... Paolo: Nemam više posla osim u zabačenim i najsiromašnijim selima gdje je Bog rekao laku noć tim jadnim ljudima, a u gradovima i malo bogatijim selima govore da sam silovao svoju jadnu sluškinju Lupitu koja me godinama samo vjerno služi, a vijest o tome je proširio Loreno koji me je i udario šakom... Octavio je samo nadodao na to: S pravom te udario jer si mu curu dodirnuo gdje ne treba...

Paolo je neprimjetno tužno uzdahnuo, te je rekao: Da, s pravom me je udario, te je isto s pravom moju karijeru uništio, a ja se osjećam kao da sam u ponoru bez dna, samo tonem sve dulje i dulje, ne vidim u tom ponoru neki kamen za koji se mogu primiti i barem se pokušati popeti ponovo na vrh...

Octavio: Gospodine Pinada, molim Vas, oprostite što imamo djecu koja su zakazala u svemu, a jedino naše blago, naša Amalia je poginula u požaru i vjerovatno gleda sve ovo...

U tom trenutku je Amalia osjetila jaku bol u svom srcu koja joj je razrazala srce poput pčelinjeg uboda, no nije dala suzama da poteku, da je izdaju i da progovore umjesto nje...

Sada je napokon mogla vidjeti kristalno jasno stanje što se događa u njenoj obitelji iz druge perspektive...

Octavio je ponovo počeo pred gostom omalovažavati Paola, pa čak i Luciju je sada povrijedio s tim riječima koje su boljele... Lucia(šapatom): Oče, zar ponovo presveta Amalia?... Octavio: Kćeri čuj, ja sam grof i dok sam ja grof, svoju pokojnu kćer ću spominjati sve dok sam živ, a ti kada jednog dana postaneš grofica, možeš slobodno zanemariti Amaliju, no ja i majka dok smo živi, spominjat ćemo našu kćer i više se navikni na to... Lucia: Ok, ok, znači ja i Paolo smo zakazali u svemu, a Amalia koje nema već više od godinu dana, ona je još uvijek vaše blago... Octavio: Ako hoćeš iskreno, i jeste zakazali u svemu, Paolo na svoj način, a ti na svoj, a Amalia nije ni u čemu zakazala i zato ću ja svoju kćer spominjati svaki dan...

Lucia je sada ušutila jer nije imala što više za reći, a Paola nije bilo briga što tko misli o njemu od njegove obitelji, samo se htio vratiti se svom poslu, svojoj jedinoj pravoj ljubavi, iako će put biti trnovit do ponovog povratka na staro, vjeruje da će to uspjeti...