Ogrlica sjećanja

69. Izgubljene duše

Jedeći svoje pecivo koji je ovog jutra bilo savijeno u malenu kiflu, Amalia je, gledajući stražara Huga preko svoga desnog ramena u potpunosti vladajući sobom i svojim osjećajima, rekla: Hugo, neka nas malo pričekaju jer mi je tu brat i htjela bi doručkovati do kraja, recite kočijašu da dolazimo za 5-10 minuta...

Stražar Hugo: Gospođice Martinez, idem mu reći... A prije nego što je izašao iz blagovaonice, stražar Hugo se još jednom, no ovaj put duboko poklonio grofu, a kada je izašao sa svojom teškom opremom koju je imao na sebi, Renata je zatvorila za njim...

Amalia je sada pogledala Paola u oči i oprezno ga pitala: Braco, uzmi bar nešto jesti...

Iako su suze gušile i riječi u njegovom grlu, Paolo je počeo nešto govoriti svojoj miloj sestri, no onda je čuo Octavija kako bijesno govori: Neka jede tamo gdje ideš svake noći i dana u lov za mladim damama i sluškinjama da ih nasilu obeščastiš i napraviš još jedno kopile kao što si ga Lupiti napravio, ali se na mojoj grbači nećeš hraniti jer više nisi član ove obitelji, a ni smrt te neće jer da te hoće davno bi ti bio u grobu i tim grobom isprao bi sve mrlje kojima si nanio ovoj obitelji..

Paolo je svjestan da otac koristi svaku priliku da ga ponovo omalovažava, ali za još jednu svađu s njim oko toga stvarno nije imao snage jer osim kolega, volontera i medicinskih sestara, nitko nije mogao znati kako mu je bilo teško raditi u poljskim bolnicima...

Očevo omalovažavanje će se nastaviti, znao je, sve dok jedno od njih dvojice zauvijek ne zatvori svoje oči i ne pođe na onaj zadnji i presudni nebeski sud jer su pred Bogom bili svi jednaki i samo On je mogao pravedeno presuditi...

Iako je njegova harfa zvana želudac svirala vrlo tužnu melodiju, pritom odavajući tajnu u njegovom trbuhu koju je svim silama htio sakriti, no dok su mu još uvijek gorke suze kupale njegove obraze, Paolo je Amaliji rekao: Seko, hvala ti, ali nisam gladan...

No Amalia je u potpunosti ignorirala očeve grozne riječi jer je znala da to nije istina, no Paolu se zaklela na šutnju i to nikada neće prekršiti, za nju je obećanje bilo svetinja...

Gledala ga je u oči iz kojih je teklo nešto što nisu bile ni suze, ni biseri, nego nešto treće, nešto što ga jako boli, ali što se događalo izvan njenog zlatne kaveza koji su čuvali dva velika mrzovoljna lava i branili joj bilo kakav izlaz, nije mogla znati ništa osim što bi joj Octavio i Carolina servirali kao istina...

Smatrala je da brojke mrtvih i preživjelih na bojišnici koje su joj oni govorili bile lažne jer, duboko u duši znala, da je broj mrtvi pakleno viši nego što su joj njeni voljeni roditelji to govorili, štitili su je kao mimozu koja će, ako primi lošu vijest, istog trenutka izgubiti svoju ljepotu, opojni miris i vrlo brzo potpuno uvenuti...

No Amalia je bila odrasla žena koju nitko očito nije smatrao takvom u ovoj kući osim možda Lucije koja joj je htjela nanijeti toliko zla, no nije uspjela, a ona se uspjela vratiti ondje gdje zapravo nikada nije trebala otići, vratila je i svoje mjesto u obitelji i svog zaručnika, no duboko u duši se osjećala jako nesretno i zarobljeno u vlastitom tijelu...

Upitala se hoće li ikad biti kao što je bila, ona stara, dosadna Amalija sa knjigom u ruci koja samo sanjari o slobodi, no miris iste neće nikada dočekati...

Znala je da se ta stara Amalia nikada neće vratiti, no ovu novu Amaliju je morala još držati pod kontrolom i pretvarati se kao ta stara i dosadna Amalija jer za istinu koja bi mogla povrijediti mnoge, nije bio trenutak jer je bilo puno važnijih stvari i na kraju krajeva rat je bijesnio posvuda, ali hoće li ikad biti taj pravi trenutak za tu, za neke gorku istinu, a za nju slatku tajnu koju je uspješno čuvala u duši, nije znala, ali svom srcu je čvrsto vjerovala da će osjetiti da je došao taj pravi trenutak za reći tu istinu...