Raj

Glasno pištanje prene me iz misli pa naglo otvaram oči. Podsjećam se na pravilno disanje kako bih usporio ove minute koje idu svojim vječnim tijekom, sa sobom odnoseći sekunde i s njima komadiće mog života. 

Oko mene je zelenilo, sočno i blistavo. Lišće je ogromno i visi s golemih grana i vijugavih, nepreglednih lijana. Nisko, gusto raslinje topi se prema jezercetu kojeg uzburkava veličanstven slap. 

Da, doista, našli smo ga – planet sličan Zemlji. Tolike kilometre smo prevalili i da – tu je. 

Smijem se. Dišem. 

Informacije na skupocjenom zaslonu govore da doista ovdje ima života, ali ja ga ne mogu okusiti. Samo postavljanje opreme i proces prilagodbe traje puno duže nego što je meni ostalo. Dišem.

Ako skinem kacigu, smrt je brža, ali čišća, budući da mi se magli kaciga, a pištanje mi para uši. Ako ostavim kacigu, smrt je sporija, jer mogu duže izdržati. 

Osjećam se poput biljaka dolje na Zemlji, sačuvane samo u skupocjenim staklenicima. Samo što je oko njih smrt, a oko mene život. 

Znam zašto sam ovdje i prisjećam se treninga i teorije ove situacije, no ništa me nije moglo na ovo pripremiti, mislio sam – ma, meni se to ne može dogoditi. 

Uzdišem.

Kilometrima iza mene je baza u kojoj posada slavi i priprema posljednje stadije projekta za početak istraživanja na ovom planetu. Da se probam vratiti? Ma ne, umrijet ću na putu.

Odlučujem prići pjenastoj vodi. Bože (nisam vjernik, ali, Bože!), kakva bistrina! O ovako čistoj vodi čitao sam samo u knjigama i gledao ju na hologramima! Vidim dno! Oh, kako je divno – poput milijuna kristala sjaji se ispod uzburkane površine. Podižem tešku ruku, poželim da bar mogu kušati vodu.

Duboko udahnem pa počnem otkopčavati kacigu uz pištanje i puhanje stroja mi na leđima i glasan prosvjed umjetne inteligencije koja me upozorava da ću poginuti ako ovako nastavim.

Kao da je to nešto što ne znam. 

Uz posljednji, glasni zvuk ispuštanja plina iz mehanizma (zadržavam dah) skidam tešku kacigu. Pritiska u glavi nema, pa ispuštam zrak i udišem čisti kisik koji mi ispuni nosnice. 

Odvalim se smijati. Skidam rukavice i močim ruke u jezeru! Hladna i topla u isto vrijeme! Oh kako čarobno! Izlazim iz odijela i utrčavam u vodu, smijući se na sav glas. Preplavljuje me osjećaj slobode.

Usta mi ispuni okus željeza, pa shvatim da krvarim iz nosa. Provjeravam i uši, da, iz oba uha po slap grimiza. I suze su mi krvave. 

Šuštanje vode više ne čujem, ali kapljice sjaje poput dijamanta. I njih sam vidio samo u hologramima. Smijem se. Sretan sam. Otplivam bliže vodopadu i pružam lice prema svježoj, kapljičastoj izmaglici.

Spuštam teške mi vjeđe. Da, ovako je dobro umrijeti.