Anđeo (nastavak BND-a) - Dejan Lovren fanfiction

-18-

Dejan POV

Vidjeti nju u tom lijesu boljelo je više od ičega. Ičega.

Njena sestra dala mi je listu pjesama koju ona misli da su prikladne za ovu prigodu. Obučen u crno već tri dana, preslušavam ih noću i danju. Danas je pogreb... Danas je dan koji ću zabilježiti na svom kalendaru i nikada zaboraviti. Danas je zadnji put da ću vidjeti moju ljubav, moje sve.

"Dejane... Idemo." Ivan se pojavio na vratima, također u crnom, no za razliku od mene, izgledao je naspavano.

Deseti mjesec... Lišće se vuklo po podu kao kakav tepih koji se prostire širom zemlje. Bili smo u Zagrebu, po želji njenog oca.

Hodali smo od njene kuće do obližnjeg Miroševca, nas tridesetak. Među nama bilo je nogometaša, poduzetnika, hrvača. Glavna atrakcija, da tako kažem, bili su šefovi WWE-a - Hunter, Stephanie i Vince, zajedno sa Cenom i Randyjem. Dobri ljudi - doletjeli su do ovdje, a nisu trebali. Ivan, Mario, ja, Matea, Mirna i Mario G. su također ovdje... Boli me to. Boli me što se nisu pojavili u bolnici, ali sad se foliraju kao najbolji prijatelji. Shvaćam za one koji su imali sezonu, ali oni koji se vucaraju posvuda, besmisleno lutajući i ne radeći ništa, dok je moja zaručnica ležala u bolničkom krevetu, s potrebom za koštanom srži. Svi koji su mogli s njenog tadašnjeg radnog mjesta dali su tu srž, taj eliksir života koji svatko od nas nosi u svojim kostima. A njoj je bio posebice bitan.

"Ma ne plači mi ljubavi,
Nije neko zlo.
Nemoj da si tužna,
vraćam ti se ponovo..."

"You guys we're seriously like Romeo and Juliet..." Mario je rekao, a ja sam odmahnuo glavom.

"Not yet, Mario. Not yet."

---------

"I knew her for such a short time, but she will remain in our hearts forever..." Nikki je govorila na rubu suza. Govori su bili na engleskom zbog naših voljenih gostiju, ali većinu nije boljela briga.

Ja sam se uspeo na podij.

"Teško je govoriti o Ivoni u prošlom vremenu... Ta djevojka, sa svojih 25, imala je više života i energije u sebi nego petorogodišnje dijete koje je otkrilo da je trčanje super." Dvoranu je napunio lagan smijeh, ali je ubrzo stao.
"Ivona je bila posebna. Posebna u svakom pogledu. Žena za sva vremena. Djevojka koja je živjela u bogatstvu, ali nije puno tražila. Djevojka kojoj je životni san bio upoznati nogometaša, udati se za njega, imati osamnaestero djece i živjeti sretno do kraja života - kao i većini djevojaka. Taj san je bio na rubu ostvarenja. Nas dvoje smo se nakon svega što smo prošli, odlučili zaručiti. Eto, da nije ovoga, možda bi sad umjesto u crnom ja stajao pored nje u bijelom odijelu, čekajući nju da dođe do mene u vjenčanici... Možda. Ovaj svijet je tužno mjesto, ali znate kako se kaže - Bog bira najbolje i uzima ih sebi."

Plakao sam pri kraju... Ali osjećaj ljutnje me prepunio kad sam vidjeo njih na vratima.

Davor Lovren, čovjek kojeg sam zvao bratom, a sada ga ne mogu zvati ni prvim imenom. I Vedran Ćorluka, jednom moj najbolji prijatelj, danas ništa.

Krenuo sam prema njima, ali je Randy stao pred mene.

"I don't know who those guys are or what they did, but don't do anything stupid okay?"

"Fine..."

Vratio sam se na svoje mjesto, ljut na sebe, njih, Randyja, i Boga što mi je uzeo Ivonu.

Ne znam što ću sa sobom.

Matea je sjela do mene, sa svojom dvogodišnjom djevojčicom.

"Dejane... Moram ti nešto reći."

"Gukni golube."

"Dejane... Nika nije moje dijete. Ivonino je."

A/N

Khmmmmm. Ups :)

Imam osjecaj da ce bit mrtvih do zavrsetka ove knjige. Kad me se Petra dohvati :')

Love ya'll❤️