Svima, u nama postoji nevidljiva sila
Koja nas gura da idemo naprijed,
Koja, za naš život, ima plan.
Postoje trenuci, kada ona nije tu,
Kada moramo koračati sami,
Kroz sjene duboke tame.
Čovjek u tim trenucima, mrzi,
I odbacuje nevidljivu silu,
Zbog čega upada dublje u mrak.
Ono što čovjek ne zna je to,
Da ga nevidljiva sila tjera,
Da uči kroz patnju i bol.
Ali čovjek sve više odbacuje silu,
Upada u sve dublji mrak,
Mrzeći je sve više i više.
S vremenom, zaboravlja na nju,
Zaboravlja da postoji,
Zaboravlja da ju hrani.
Nevidljivoj sili je potrebna ljubav,
Ona traži od čovjeka dobrotu,
Želi da ju čovjek njeguje.
Bez nje u mraku, čovjek ne vidi,
Bez nje u oceanu, nema pomoći,
Bez nje u šumi, nema nade.
Svima, u nama postoji nevidljiva sila,
Koja nas vodi kroz ispravan put,
Ta nevidljiva sila je Bog.
