Žedna sam i koža mi je suha. Osjećam kako mi se tijelo puni vodom. Polako, pa sve brže i brže. Dok me ne okruže slapovi koji ruše sve zidove koje sam tako dugo gradila. Brodovi plove mojim plućima.
Jedan se svakog jutra dovuče do moga uha i tamo se ljulja na vodi dok sunce ne zađe. Ako sam jako tiha mogu ga čuti kako šapuće. Priča mi kako mu je lijepo u mojim plućima. Kako je voda modra i duboka. Priča mi kako sunce koje on gleda nije žuto već ljubičasto. Nekad utihne i samo me promatra. Mogu ga osjetiti kako nadgleda i pokušava dokučiti nešto što ni sama ne znam. I onda kad moje žuto sunce zađe, a njegovo ljubičasto krene izlaziti napusti me. Vrati se u pluća i sakrije se između rebara. Tad dolazi drugi brod. Ovaj je manji i nekako umorniji. Jedra su mu poderana i lome se na vjetru. Uvijek dođe uz vjetar i kišu. I nikada nije tih. Dere se i viče. Govori mi kako moja mora nisu lijepa, kako su hladna i tamna. Kaže mi da on nema sunce i da se želi vratiti kući. Ja ga utapam, neprestano se bori sa mnom. I on nikada ne utihne. Samo se stiša pred jutro. Tad mu je glas mekši i smireniji, ali riječi su jednako oštre. Ponavlja ih poput pjesmice, dok ih ne naučim napamet. Nekad budem umorna i počnem tonuti u san, no on me uvijek doziva. More moje, ne spavaj. Kad zaspeš tvoji valovi su prejaki. Moraš me vratiti kući. Vrati me, more, vrati me...
I neprestano se izmjenjuju. Pričaju i šapuću i viču. Nikada mirni, nikada tihi. Moji brodovi bez luke.
nešto prastaro, ali srcu drago
