Mi smo grad koji bježi. Bježimo jer smo kukavice. Bježimo jer smo slabi. Mi smo grad koji se utapa. Utapamo se u svojoj vječnosti. Tonemo u podmorje svijeta. Mi smo grad koji plače. Plačemo zbog sitnica. Plačemo zbog izgubljeno trenutka i propuštene minute. Mi smo grad koji bijesni. Bijesnimo iz čistog očaja. Bijesnimo neplanirano i oštro. Mi smo grad koji uništava. Uništavamo sebe i one oko sebe. Uništavamo iz zlobe. Mi smo tužni. I to je u redu. Mi priznajemo da je teško, da smo obavijeni velom žalosti. Ali proći će. Mi ćemo biti grad koji se smije. Smijat ćemo se često i glasno. Smijat ćemo se iz srca. Mi ćemo biti grad koji pleše. Plesat ćemo na svaku pjesmu. Plesat ćemo na krovovima zgrada. Mi ćemo biti grad koji diše. Disat ćemo punim plućima. Mi ćemo biti grad koji živi. I nekad, samo nekad, bit ćemo grad koji je tužan. To je u redu.
