[pustite pjesmu Personal od Jessie J. Sa strane je druga pjesma koju ćete pustiti kasnije, kad nađete moju obavijest. Uživajte!]
„U-uh, Louis?“ kažem.
„Što?“ upita.
„Ja... Meni je stvarno žao, ali upravo sam se sjetila nečega što moram napraviti sutra za školu. Potpuno sam zaboravila na to“, lažem mu. Mora otići što prije.
„Oh. Mogu otići—“ započne.
„Ne želim da ispadne da te tjeram, ali... Nevjerojatno, znala sam da moram obaviti taj zadatak i potpuno sam zaboravila.. Ne bih htjela da se uvrije—“ Sad je on bio taj koji je prekinuo mene.
„Ne moraš objašnjavati. Nema problema. No htio sam reći da ću otići, ali mi prvo odgovori na ono što sam te pitao“, reče i srce mi preskoči. Jedva čujno uzdahnem.
„Nemam ti što za odgovoriti. Jednostavno sam iskočila..“ Moj pogled bježi prema zidnome satu-
„Sve je bilo normalno i onda si ti odjednom iskočila iz auta jer ti je došlo?“ kaže Louis sarkastično. Panika me polako lovi.
„Da!“ uskliknem. „I znam da to nije nešto što bi normalna osoba napravila, ali k vragu. Nisam li ja ta koja ide kod psihijatra jer je poremećena? Ja sam još jedan mentalni bolesnik, a nitko ne zna zašto bolesnici rade ono što rade.“ Louis me jasno pogleda.
„Zašto to govoriš za sebe, Rose?“ upita me. Prođem prstima kroz kosu.
„Jer je istina.“ Louis otvori usta kao da namjerava nešto reći, no onda ih opet zatvori.
„Dobro. Znaš što? Pustit ću te na miru“, reče nekako previše smireno i hladno te uzme svoju jaknu i počne ju oblačiti. Imam osjećaj da je na sebe u trenu nabacio nekakvu nevidljivu masku i da ga ne mogu vidjeti preko te maske. Poželim reći nešto čime bih mu dala do znanja da su sve ove laži za njegovu dobrobit, poželim mu dati do znanja da ga nikad ne bih otjerala i da želim da bude uz mene cijelu večer. Ali ne mogu to učiniti.
Jakna je na njemu te već korača hodnikom. Ja idem za njim osjećajući se loše. Imam osjećaj da sam ga nekako povrijedila, da mu je zasmetalo to što sam rekla, ali nisam sigurna.
„Hvala na pomoći“, kažem kad smo kod vrata. Lagano se osmijehne.
„Nema problema. Pa, vidimo se.“ Kimnem glavom.
„Vidimo se.“ Louis posegne za kvakom i otvori vrata. Kad je već jednom nogom bio vani, naglo stane. Okrene se na peti i pogledi nam se sretnu.
„Znaš, Rose“, započne, „Ja nisam glup.“ Podignem obrvu. O čemu on to priča? „Jasno mi je da nema nikakvog školskog zadatka. Znam da mi lažeš, da skrivaš nešto i... znam da postoji razlog zašto si iskočila iz auta.“
Dok se njegove riječi nižu, kucanje mojeg srca se ubrzava zajedno s disanjem, i imam osjećaj da mi krv lupa o mozak.
„Ali neću te prisiljavati da mi kažeš. Samo sam htio da znaš da nisam glup i da shvaćam neke stvari za koje ti misliš da ne shvaćam.“ Otvorim usta da nešto kažem, no riječi ne izlaze.
„Nemoj trošiti riječi, Rose“, reče prije nego uspijem smisliti što reći. Njegova me rečenica na neki čudan i neobičan način pogodi.
Sa zaljubljenošću dolazi i bol. A bol je nekada čak i jača – shvatim.
Louis me pogleda i zadrži pogled dvije sekunde, a zatim se okrene i nastavi hodati. Silazi niz trijem kuće. Stojim pokislo na vratima ne trudeći se pomaknuti. Osjećam se prokleto glupo i bespomoćno. Uđe u automobil ni ne pogledavši me i to me užasno zaboli.
YOU ARE READING
Don't jump ➵ l.t.
Fanfiction»Nemoj skočiti!« Bio je tek jedan od prolaznika s ulice, običan stranac. No odjednom, on je postao jedina karta za njezin spas.
