Svako jutro donosilo je nešto novo.
U mome slučaju to je bio još jedan dan tugovanja, još jedan dan trpljenja uvreda, još jedan dan skrivanja.
No, neki glasić unutar mene govorio mi je da tako ne mora biti.
Taj glasić je vjerojatno neka mješavina svih rečenica, koje mi je Louis izrekao, u mome sjećanju.
Nakon jučerašnjeg dana, nešto u meni bilo je drugačije. Nisam ja bila ta koja se promijenila, niti način na koji sam razmišljala, a niti moje misli i stavovi o tome koliko sam zapravo jadna osoba. Ono što se promijenilo, što je bilo drugačije, je da sam unutar sebe imala neko čudno ushićenje. Ushićenje? Zvuči za ne povjerovati, no plesalo je u donjemu dijelu mojega trbuha. Zašto? Nisam znala.
Dobro, možda i jesam.
Istina je da sam se nekako nadala... da ću ga vidjeti. Ne razumijem zašto. Zašto mi je odjednom bitno hoću li vidjeti Louisa ili ne? Trebalo bi mi biti svejedno... ali nije. Možda je zaista ono jučer utjecalo na mene. Spasio me od onoga muškarca koji me htio silovati, a zatim je ostao sa mnom. Nije otišao kao drugi. Ostao je.
Slušalice su ostale u mojim ušima i dok sam koračala školskim hodnikom. Glazba mi je pomagala maknuti s misli sve ružne komentare kojima se služe oni koji me mrze. Makar nikad nisam shvaćala zašto.
Mislim da je pohvalno da se u proteklih 24 sata nisam ozlijedila. Jednostavno nisam imala vremena za to. Nisam imala vremena za razmišljanje koliko sam jadna i koliko zaslužujem bol. Misli su mi bile ispunjene plavookim muškarcem.
Da, on je bio muškarac, a ja tek obična tinejdžerica. Razmišljati o njemu na način na koji sam ja razmišljala bilo je krivo... no nisam si mogla pomoći.
Moj je um bilo jedino mjesto gdje sam se usudila progovoriti, gdje sam se usudila biti ono tko uistinu jesam. Moj um bilo je jedino mjesto gdje sam smjela misliti što sam htjela, bez da mi netko to zabrani.
Prva dva školska sata prošla su u redu. Nisam nijednom prozvana za vrijeme nastave, niti sam na hodniku srela nekoga od svojih 'mrzitelja'.
Zatim je uslijedio veliki odmor. Osjećala sam tjeskobu. Namjerno nisam uzela ništa za jesti od kuće, ali nisam mislila ni kupiti ništa u školskoj kantini. Želudac mi je krulio i preklinjao me za komadić hrane. Nakon cheeseburgera kojeg sam jučer pojela (ako se to računa, s obzirom na činjenicu da sam ga i povratila u WC), nisam ništa jela. No nisam htjela popustiti. Smršavit ću jedino ako budem uporna u tome.
Morala sam maknuti misli sa svoje potrebe za hranom. Stoga sam učinila nešto što od sebe nikad nisam očekivala.
Kupila sam kutiju cigareta na obližnjemu kiosku. Prodavača nije ni zanimalo imam li osamnaest, dao mi je kutiju bez suvišnih pitanja. Zasigurno mu to ni nije bilo ništa neobično, pošto su tinejdžeri stalno dolazili u ovo vrijeme kupovati cigarete.
Nisam imala mnogo novaca, no dala sam ih u dobre svrhe. Cigarete će prekinuti moje misli za hranom.
Imala sam još nekoliko sitnih minuta do završetka odmora. Nisam htjela tuđe poglede, pa sam otišla iza škole. Ondje nije bilo mnogo ljudi. Nitko me nije mogao osuđivati, pa sam konačno mogla biti u miru.
U školskome sam ruksaku imala kutiju šibica te sam upalila cigaretu. Neobično za djevojku mojih godina, no ovo je bio prvi put da sam probala cigaretu.
Uvukla sam dim u sebe i gorko se zakašljala. Osjećaj nije bio dobar. No, znala sam, nakon nekoliko dana, naviknut ću se. Možda je ovo upravo nova metoda putem koje ću skinuti na kilaži. Dokrajčila sam cigaretu i vratila se u školu.
Dan je protekao zađučujuće mirno. Kad kažem mirno, ne mislim na to da me nitko nije osuđujuće gledao. Jer jest. Srela sam Sama na hodniku između šestog i sedmog sata, no samo me ružno gledao. Nije mi prišao, zaprijetio mi niti mi čak dobacio novu uvredu.
Kad je konačno zvonilo za kraj nastave, to nije značio i kraj mojeg rada, jer morala sam na posao u kafić.
Izašla sam iz škole i zaputila se do autobusne stanice. Odjednom sam začula kako netko zaziva moje ime. Isprva sam pomislila da je to Sam, no zatim sam prepoznala taj glas. Pripadao je Louisu. Okrenula sam se i ugledala ga na mome školskome parkirališu, kako stoji naslonjen na svoj automobil i maše mi.
Osmijeh mi je proletio licem, a srce brže zakucalo.
------------
da. dobro vidite.
ovo je nastavak od Don't jump.
nastavak priče koju nisam pisala oko pet mjeseci.
nemojte me ubiti, molim vas. ne obećajem da ću nastaviti, no evo.
oprostite mi, ali usredotočila sam se na UID i totalno sam zanemarila ovu priču. no nisam ju htjela obrisati. :)
YOU ARE READING
Don't jump ➵ l.t.
Fanfiction»Nemoj skočiti!« Bio je tek jedan od prolaznika s ulice, običan stranac. No odjednom, on je postao jedina karta za njezin spas.
