Don't jump ➵ l.t.

chapter [4] monster

[Ako želite potpuniji doživljaj tijekom čitanja, pustite pjesmu Human, koju pjeva Christina Perri]

❝But I'm only human

And I bleed when I fall down

I'm only human

And I chrash and I break down.❞

Otrčala sam u svoju malenu sobicu koja se nalazila na katu moje kuće. Zatvorila sam vrata. Uspuhana i isprekidanog disanja, sjela sam na krevet. Samo da me moj otac nije vidio. Znala sam da ukoliko jest, bit će problema. Srce mi je kucalo vrlo brzo, no to nije bilo zbog trčanja, već zbog straha. Neugodan osjećaj kovitlao se u donjemu dijelu mojega trbuha. Nekoliko minuta buljila sam u zid svoje sobe prekrivene raznim crtežima koja su djela mojih ruku. Crteži su najviše prikazivali usamljenu djevojku. Mene. Odjednom sam začula glasan tresak s donjeg kata kuće koji je nastao zahvaljujući tome što je moj otac naglo otvorio vrata. K' vragu.

"Rose! Dolazi ovamo!" začula sam glas moga oca. Od njegovog uzvika sam zadrhtala, a malene dlačice na mojim rukama podigle su se čineći da se naježim. Izašla sam iz sobe, što sam sporije mogla i sišla stubama u maleni trošni dnevni boravak u kojemu je moj otac bio. Jedva je stajao na nogama. Jak vonj alkohola ispunio mi je nosnice. Pio je. Ponovno. Nisam ga se usudila čak ni pogledati u oči. Oh, ovo je loše. Što ako ga je vidio?

"Da?" upitala sam ga tiho.

"Gdje si bila?"

"U-um.. U k-knjižnici", slagala sam. Srce mi je lupalo kao da želi iskočiti iz mojih grudi.

"A, je li? A s kime si to došla kući?" upitao me. Vidio ga je. Sranje. Nema smisla da mu lažem jer me ionako vidio kako izlazim iz Louisovog auta.

"Ovaj, s prijateljem iz š-škole..." ponovno sam lagala.

"Bliski prijatelj?"

"Ne."

"Lažeš", rekao je. Ledeni trnci popeli su mi se po kralježnici. Ovo nije dobro.

"Ne laž–", započela sam, no on me prekinuo.

"Gledaš me u oči i lažeš mi, Rose!" zaurlao je. Prišao mi je par koraka. Stajala sam kao ukopana na mjestu. "Balavice odvratna! Vucaraš se okolo s dečkima, je li? Gledaj kuću! Kaos! Sve je neuredno i nepospremljeno, a umjesto da pospremiš ili skuhaš jelo, ti se je**š okolo! Jesi li ga uopće i pogledala!? Pun je tetovaža! Kakav je to momak?! Ista si dr*lja kao i svoja majka! I ona je otišla s takvim!" Ostala sam u šoku od odvratnih stvari koje mi je izgovori vlastiti otac. Nešto u meni je gorjelo, neka vatra se probudila. Htjela sam mu sasuti u lice sve, reći mu kakav je zaista pn otac. Suze su mi navrle na oči. No on još uvijek nije završio sa svojom predstavom. Prišao mi je i opalio mi šamar iz sve snage. Zateturala sam u iza i vrisnula od boli. Tako je jako boljelo. Suze su potekle. On je čudovište. Čudovište. Uhvatila sam se dlanom za bolno mjesto koje je udario. 

"Kako možeš to reći?! Što nije u redu s njim?! Da, ima tetovaže! Ali on je isto čovjek kao i mi! Svi smo ispod kože isti, pa kakve onda veze ima ima li on tetovaže?! Isti si kao i svi oni! Procjenjuješ ljude po izgledu, a ne po onome što je unutra! Zbog toga i mene mrziš!" vikala sam na svoga oca dok su mi suze mutile vid. Zjenice su mu se raširile. Odjednom sam osjetila još jedan udarac, ovaj put bliže nosu. Ponovno sam vrisnula i previla se od boli. Opipala sam nos i osjetila toplu, crvenu tekućinu kako teče pod mojim prstima. 

"Tako se razgovara s ocem?! Balavice neodgojena! Ku*vo! Naučit ću te ja pristojnosti, je li ti jasno?!" vikao je na mene. Suze su se sada pomiješale s krvi. Naglo me pogurnuo i završila sam na podu. Zajecala sam još jače. Čudovište! Prokleto čudovište! Htjela sam mu to reći, no znala sam da ne smijem. Moram se složiti s čime god on želi ako ne želim primiti još udaraca. Svaki udarac koji sam od njega ikad primila bolio je fizički. No, ono što je kod svakog tog udarca najviše boljelo, bilo je to da su mi bili zadani od strane mog oca. Mog vlastitog oca. Od čovjeka koji bi me trebao voljeti i čuvati.

"Začepi više! Sada plačeš? Trebala si misliti na ovo prije nego si otišla s njime! Ne želim da ga ikad više vidiš, je li ti jasno?" upitao me glasno. Kimnula sam glavom pokušavši obuzdati jecaje. "Pitao sam: je li ti jasno?!" upitao me još jednom, ovaj put mnogo glasnije.

"D-da..." promucala sam. 

"Što da? Što ti je jasno? Hajde, reci mi cijelu rečenicu!" Nije me želio ostaviti na miru. Obožavao me ponižavati.

"J-jas-s-no mi j-je d-da ga više nikad n-ne s-smijem vidjeti", jedva sam nekako prozborila.

"Tako je. A sada ustani i marš u svoju sobu. Ne želim te više vidjeti ni čuti danas!" Jedva sam se osovila na noge od sve boli. Uspela sam se nekako po stepenicama i zatvorila se u sobu zaključavši vrata. Naslonila sam se na njih i zajecala još jače. Zašto? Zašto mi to radi? Što sam mu, dovraga, ikad u životu skrivila? Još jedan jecaj boli, tuge i očaja napustio je moja usta. Počela sam gubiti snagu u nogama i polako sam počela kliziti po vratima spuštajući se do poda. Zašto me vlastiti otac mrzi? Srce mi je ponovno bilo rasuto na komadiće. Nemam nikoga. Nikoga. Nemam apsolutno nikoga na ovome svijetu. Svi me mrze, pa koji je onda smisao? Rukavom svoje smeđe trenirke sam obrisala tamnu krv. Kako mi je mogao ovo učiniti? 

Za nekoliko minuta prestala sam plakati. Sjedila sam na podu naslonjene glave na vrata. Pogled mi je odlutao na škare koje su bile na mome radnome stolu. Mogla sam u mislima čuti svoje unutarnje demone kako me zovu i mame. 

Samo nekoliko rezova, Rose. Hajde, znam da želiš. 

Ne smijem. Obećala sam Louisu da se neću večeras rezati.

Ne mora ni znati. Hajde, znam kako to voliš.

Ne. Neću. Obećala sam.

No, iako sam mu obećala, nisam mogla a da ne pomislim da je ponuda primamljiva. Samo da malo zarijem oštricu u svoja zapešća i na trenutak se uživam gledati kako patim. Samo da vidim kako mi se lice izvija u grimasu od boli. 

Bolesna sam. Da mi samo netko čuje misli. Svi me zovu ludom ionako, pa zašto onda to ne bih i bila? 

Luda sam. Tako je. Svi oni imaju pravo. Luda, čudna, debela, ružna, bezvrijedna, odvratna, glupa, lijena. Sve što mi kažu istina je. Zaslužujem umrijeti. Zaslužujem bol.

Tako je, Rose. Vidiš kako si lijepo shvatila. A sada, samo uzmi škare i neka koža bude tvoje platno. Stvori još koje umjetničko djelo. Hajde. 

Pridržavajući se za vrata, ustala sam. Prišla sam radnome stolu i uzela u ruke škare. Sjela sam na pod ispred ogledala. Raširila sam škare i izabrala najoštriji dio. Oklijevala sam. Obećala sam mu.

Ružna, debela, čudakinja zvana Rose! Moraš biti pravedna prema svima njima. Oni žele da patiš, pa stoga i moraš. Reži.

Zatvorila sam oči i ugrizla se za usnicu kad je oštrica prešla preko mojega zapešća. Tihi izdah boli izašao je iz mojih usta. Otvorila sam oči. 

Neka škare budu tvoj kist, a koža tvoje platno. -dao mi je prijedlog demon unutar mene.

Produšila sam liniju koju sam napravila u veliko slovo B. Krv je počela izlaziti. Vraški je boljelo, no ignorirala sam bol. Zaslužujem ju. Nakon slova B, uslijedilo je slovo E i tako sve dok nisam ispisala cijelu riječ na mome zapešću: Beautiful. Krv je izbila i počela teći. Pogledala sam se u ogledalu. Kosa raščupana preko lica, maskara razmazana u ružne, crne krugove ispod očiju, krvavi nos, masnica na licu i po rukama. Sve ruke izrezane. Novo umjetničko djelo krvavo se sjaji. Odjednom, kao da sam se trgnula iz nekog sna. U sjećanju mi je odzvonilo obećanje koje sam dala Louisu.

"Obećaj mi da ćeš pokušati prestati. Znam što je ovisnost i znam da nije lako prestati, ali barem pokušaj. Pokušaj do kraja dana danas bez rezanja. Prvi korak prema izlazu je da prestaneš mrziti sama sebe, a to znači da moraš prestati."

"Obećajem", rekla sam podižući pogled prema njegovim očima, "pokušat ću zaspati bez rezanja." Nasmješio se.

Suze su mi ponovno izbile na oči. Nisam uspjela održati obećanje. Tako sam jadna. Jadna, bezvrijedna, beskorisna. Počela sam plakati. Ugasila sam svjetlo i sklupčala se u krevetu dok je moja krv natapljala plahte. 

Mogla sam učiniti ono što sam obećala, ali nisam. Demoni su opet pobijedili.