Don't jump ➵ l.t.

chapter [18] job

Bio je vikend i prosli su dani otkad sam posljednji put vidjela Louisa i otkad sam bila na razgovoru kod psihijatra. Puno sam razmišljala. Prvo: razmišljala sam o onome što mi je doktor Bernman rekao o pravoj definiciji mentalne bolesti. Za vlastito dobro odlučila sam prihvatiti sve metafore koje mi je izgovorio. Drugo: razmišljala sam o tome što ću učiniti u vezi posla. 

Iz dana sam u dan sve više shvaćala koliko mi je pomoć potrebna. Tjeskoba je bila prisutna unutar mene i osjećala sam se poput zarobljenika unutar vlastitoga tijela jer se ne znam zauzeti za sebe i obraniti. Pomoć mi je bila potrebna onoliko koliko mi je bio potreban kisik. 

Jednu sam večer surfala po facebooku i slučajno pronašla grupu naše srednje škole koju je napravio jedan od učenika. Kliknula sam i otvorila grupu. Bilo je ondje svakakvih nevažnih gluposti: selfieja, tračanja profesora, dogovaranja o raznim tulumima i slično. Ali sitnica koja je meni zapela za oko nije bila je sve samo ne glupost. Neka je cura objavila status koji je glasio: Zna li netko onu čudnu curu iz četvrtog razreda? Onu koju je mama ostavila dok je bila klinka? Mislim da je ona poremećena ili nešto. Kunem se, ta cura nema život. Samo ima nabijene slušalice u ušima i šuti cijelo vrijeme. A ocijene su joj katastrofa. Završit će kao k**va jednog dana. Njezinom ocu to neće smetati, ionako se svaki dan vucara po kafićima. Takvi mi ljudi tako idu na živce. Imam osjećaj da bi naša škola bila puno ugodnije mjesto da nema takvih čudaka poput nje. 

Nakon što sam to pročitala, osjećala sam se doslovno usrano. A komentari nisu ništa poboljšali. Naprotiv, bili su gori od samoga statusa. Da sam bila dovoljno jaka, suprostavila bih se. Ljudi su okrutni, nemaju pojma kakav je nečiji život. Nemaju pojma da njihova gruba riječ može obilježiti njihov život zauvijek. Ljudi samo govore, iako osobu ne poznaju. I tako će biti zauvijek.

No bila sam ljuta i na sebe. Kao da sam bila u nekome začaranome krugu iz kojeg nema izlaza. Izvrijeđaju me, plačem, osjećam se katastrofa, naljutim se na sebe, ozlijedim se... i tako u krug. 

Tako je bilo i toga puta. Bila sam bijesna na to što sam drugačija, na to što nisam ista kao oni. Da jesam, prihvatili bi me, imala bih prijatelja, bila bih sretna. No to jednostavno nije tako jer život nije pravedan. Žilet je brzo bio u mojim rukama te je klizio mojom kožom ostavljajući kapljice krvi da se cijede niz moju ruku.

I na trenutak, sasvim mali, minijaturni trenutak, osjetila sam se voljeno, osjetila sam kao da je žilet jedini koji me razumije i koji zna što treba učiniti da se osjećam bolje.

Prema tome sam zaključila da mi je pomoć zaista potrebna više nego ikad. Ali isto tako, moj otac mi nikad ne bi dopustio da dam otkaz. Bio je spreman za sve i više to nije bio onakav čovjek kakav je bio dok smo živjeli u Manchesteru. Promijenio se. Promijenila ga je tuga, neuspijeh, alkohol. Znala sam da ću morati napraviti nekakav kompromis. Isplanirala sam reći doktoru da ću umjesto tri terapije tjedno, terapije imati dva puta, a šeficu sam htjela zamoliti da mi dopusti da i dalje radim u kafiću, no tri dana tjedno. 

Bila je subota popodne. Ručak je prošao. Moj je otac bio u spavaćoj sobi. Ja sam u svojoj sobi učila. Htjela sam postići nešto u životu, zaista sam htjela, ali okolnosti mi nisu dopuštale da budem uzorna učenica. Stoga sam iskorištavala ovakve dane do maksimuma. Sjedila sam za stolom i učila biologiju, iz koje sam imala najgore ocjene. Sutra je bio veliki ispit i željela sam dobiti barem trojku. Htjela sam dokazati profesorici, razredu, ali najviše samoj sebi da nešto mogu i da mogu u nečemu biti dobra.

I ja sam živo biće, i ja dišem, i meni srce kuca, i ja imam osjećaje. Šteta je što to drugi ne shvaćaju, već misle da sam ja netko tko bezveze troši kisik onima koji su od mene bolji.

Nakon dva sata, moj otac je provirio u moju sobu. Podigla sam pogled s knjige i pogledala ga. Nisam ništa govorila. Pokraj njega nikad nisi mogao znati što je prava stvar za reći.