5.5.2021.
u zoru ponosna Majka Zemlja rađa prve zrake sunca paralelno u meni se rađaju osjećaji slobode, snage i optimizma zapetljano tamno klupko konaca mojih snova lagano predem u zlatne niti boje sunca i sve dobiva smisao
u smiraj dana kako sunce kreće na počinak i lagano nestaje u krošnji stabala susjednog brijega javljaju se ponovno glasovi boje tužnog neba , netko namjerno miješa nijanse nezadovoljstva sumnje i straha
začarani krug života ima svoj neprekidni ciklus, a tko sam ja Tko sam ja? samo mali slabašni čovjek da se borim protiv toga protiv misli što su opet poput zapetljanog klupka bez kraja i početka i znam da slijede snovi sadržaja bolna i teška
preostaje mi jedino nada, neuništiva nada da ću jednog jutra od zlatnih niti načiniti nešto što se zapetljati neće, ma koliko jaki vjetrovi puhali kroz dan i navečer
možda zlatni šal hrabrosti kojim ću se ogrnuti da me štiti od sumnje i straha, možda jedra za lađu kojom ću u suton brže bolje odjedriti negdje gdje nema sutra, gdje nema mraka negdje gdje postoji samo sada, negdje gdje vlada čvrsta neslomljiva nada
da ima smisla taj začarani krug života da sve boje konaca i emocija pomiješane skupa nisu u mome umu samo duboka tamna rupa negdje gdje su vječna topla zlatna jutra i još bitnije neslomljiva vjera i nada da ja, mali slabašni čovjek ispravno živim danas i sada
