U Isidorinim očima🔚

1.

2006 godina

Sjedim na zidiću koji dijeli naše dvorište od ceste i gledam kako se to klupko duge kose ljulja na svojoj velikoj ljuljački zavezanoj za ogromni četinar koji je odavna nadvisio kuću susjeda Lieva. Njegova kći Isidora jedna je napast i dosada i moja su mlađa braća do ušiju zatelebani u tu malu drekavicu i vječito se bore koji će da joj pravi društvo, da se igra lovice s njom i da glumi budalu samo da bi se ona zabavljala. Da bi se smijala i da bi bila u njihovoj blizini. Kako je moguće da jedno desetogodišnje dijete može da izazove rat između braće, između dječaka koji su godinu, dvije stariji od nje i možda čak u svojim blesavim dječjim glavama imaju nekih ideja o tome što znači zatreskati se u neku djevojčicu? Gledam je i ne bih nikada rekao da je ona uopće svjesna koliko se moja braća biju za malo njene pažnje i da su spremni skočiti sa vrha zgrade da ona to zatraži. Ona je tako nekako u svom svijetu ovog trenutka da mi se čini kao da je samo tijelom na toj ljuljački, a duhom negdje skroz daleko. Najednom zaustavi ljuljačku, pa siđe. Stane i zagleda se u prazninu ispred sebe. Usne joj se pomjeraju kao da s nekim razgovara, ali nikog nema. Siđem sa zidića i pređem cestu. Primaknem se bliže i mogu čuti kako priča. Da, mala drekavica je definitivno čudakinja kakve nema. Vjerojatno ima nekog izmišljenog prijatelja poput mnoge druge djece i s njime razgovara. Priđem još bliže  i čujem je kako govori.

- Pomoći ću. Obećavam. Učinit ću sve što mogu. Budite samo malo strpljivi. Morate razumjeti da sam ja samo djevojčica. Nekada ne mogu odmah sve učiniti. Trebam pomoć odraslih, a moj otac... On mnogo radi, brine se za ljude i ne stigne uvijek biti uz mene. - Ma o čemu ona to priča i kome pobogu?

- Hej Drekavice, što ima? - oslonim se na ogradu dva koraka od nje. Ona se istog trena ukoči mogu to vidjeti po njezinu tijelu. Kako se okrene nabaci osmijeh na to slatko dječje lice, a pjegice na njezinu nosu kao da zaigraju. - Pričaš sa svojim imaginarnim frendom?

- Cai... - kaže i doskakuće do mene. - O čemu govoriš?

- S kime si pričala mala pjegavušo?

- Ja? S nikim!

- Znao sam da si čudakinja Pjegice, ali da si i prošvikala u desetoj godini života, evo to mi je novost.

- Cai što je tvoj problem? Zašto si uvijek tako bezobrazan prema meni? Rye i West su uvijek dobri, igraju se sa mnom, volim ih kao svoju braću, a ti si uvijek tako...

- Totalno ne zainteresiran za to da se kao njih dvojica zatreskam u balavicu od deset godina?! Pjegice znaš li koliko ja godina imam? Ako su moja braća dovoljno ludi za se sukobe zbog tebe, ja nisam. Toliko je predivnih djevojaka u ovom gradu. Pravih djevojaka, ne djece poput tebe.

- Djevojaka od četrnaest godina? Daj, molim te! I oni nisu zaljubljeni u mene Cai. Ne bih željela da je to istina. I nisam tražila da se ti na ikakav način zaljubljuješ u dijete poput mene, k vragu što je s tobom, imam deset godina!? - e baš k vragu! Što je zbilja sa mnom? - Voljela bih kada bi nekada mogao da mi uputiš neku drugu riječ umjesto vječitog podbadanja i provokacije. Od tebe nikada nije došlo nešto lijepo. Što sam ti učinila da si takav prema meni? - ostanem stajati bez riječi jer ne znam koje bih upotrijebio. Ona zaista nikada ništa loše nije učinila. Uvijek mi se radovala, ponekad bi joj se čak i obrazi zarumenili kada bi me ugledala. Iako je samo dijete, uvijek me pozdravila na ulici, kada ide u školu i vraća se, kada sa svojim drekavim drugaricama vozi bicikli po kvartu. A, ja? Ja sam zamjerao jednoj djevojčici što se moja braća tuku zbog nje. Ona toga nije ni svjesna.

- Ne znam. Ja... Jednostavno sam takav. Bogu hvala pa za dvije godine bježim odavde, nećeš morati više da me gledaš ni da me trpiš.

- A, kuda ćeš Cai? Zašto ćeš otići odavde? Ne želim da odeš. A, tvoja braća? Hoće li i oni otići?

- Pjegava, napunit ću šesnaest, svijet je tada otvoren za mene. Ogroman je, a ja neću sjediti ovdje u ovoj zabiti i protraćiti svoj život - kažem, a ona obori pogled. Očito sam je rastužio ovim što sam rekao.

- Mislila sam... Ne znam. Nedostajat ćeš mi ako odeš. Mnogo.

- Ja? Zašto bih ti ja nedostajao? Pa sama si rekla da te samo gnjavim.

- Istina, ali ponekad prijeđem preko toga i u mojoj glavi sve tvoje riječi pretvorim u ono što zapravo želim čuti od tebe.

- A, zbilja? A to je?

- Ništa! Vidimo se Cai! - žurnim koracima odjuri niz dvorište prema kući, uđe unutra i tresne vratima. Ostanem tako gledati u travu u kojoj su ostali otisci dva mala, bosa stopala.