Fantasy/Romance
Kroz svoje oči Isidora vidi ono što (kako ona vjeruje) nijedan čovjek ne vidi. Duše koje trebaju pomoć i spas da nađu svoj mir. U očima drugih Isidora je prijateljica, sestra, ali i želja... U očima dečka kojeg voli ona je obična kl...
К сожалению, это изображение не соответствует нашим правилам. Чтобы продолжить публикацию, пожалуйста, удалите изображение или загрузите другое.
2020. godina
- Cai prestani... Cijela nam je obitelj dolje. Čuješ li me uopće? - pokušavam urazumiti to tvrdoglavo magare koje hara usnama po mom tijelu ovog jutra, umjesto da se spremamo za jedan od najvažnijih dana u našim životima i pridružimo se obitelji koja čeka dolje spremna.
- Neću da prestanem. Želim da uživam u ovome svakoga dana, kad god uspijem, kad god ima vremena. Sada ga opet neće biti tako puno za nas, zato neka obitelj čeka, mi smo važniji.
- Volim te - kažem i pustim ga da me cijelu uzme k sebi. Nestajem pod njegovim prstima koji mi miluju tijelo, pronalazim se iznova na njegovim usnama u vatri koja izbija iz naših tijela. I u pravu je ovaj čovjek kojeg volim više od života. Mi smo važni. Uvijek smo bili. Ovijam noge oko njega stežući ga uz sebe dok kroz kožu upijam svaku kap ljubavi koja po mom pada s njegova tijela. Uživam u osjećaju njega u mojim rukama i volim vidjeti u njegovim očima i čuti u mu u glasu što izaziva moje tijelo u njegovima. Istinu je rekao moj otac mi smo dvije polovice iste voćke, mi smo dva savršena komada slagalice koja čine jednu prekrasnu cjelinu. I drugačije ne može i neće biti. Nikada.
К сожалению, это изображение не соответствует нашим правилам. Чтобы продолжить публикацию, пожалуйста, удалите изображение или загрузите другое.
Otkako je Cai dovoljno ojačao da možemo otići iz Egipta sve se za nas promijenilo. Duše koje su me nalazile u bolnici dok je trajalo liječenje otišle su u svjetlo i mada nisam mogla pomoći svima osjećala sam da sam učinila dosta. Čovjeku koji je spasio Caia iz ruševine osim ogromne zahvale ponudili smo našu pomoć i ta ponuda je ostala otvorena godinama. Tako je sada Tefnutova najstarija kći Rasha kod nas već osam mjeseci. Studira i povremeno pomaže meni na odjelu.
Naši životi su otišli nekim putem koji nismo ni sanjali i često i sada pomislim da je sve san i da ću se probuditi sjedeći na ljuljački u dvorištu, čekajući da Cain Delano iziđe iz kuće i uputi mi neku riječ, pa da osjetim iste ove leptiriće u trbuhu koje osjećam i sad godinama kasnije.
Nakon povratka i oporavka Cai kao jedini preživjeli od ekipe s kojom je vršio istraživanja, predao je sve univerzitetu i postigao veliki uspjeh. Uspjeh koji nipošto nije pripisao sebi nego ga podijelio sa obiteljima stradalih u ruševini, jer čast koju su dobili za ono što su pronašli pripadala je svima njima. Ponudili su mu usavršavanje i mjesto profesora povijesti i arheologije što je i prihvatio, ali u St. Louisu da bi bio blizu mene. Srećom ja nisam bila jedan od njegovih učenika, jer bio je i ovako previše čudno što studentica i profesor imaju vezu, o ostalom da ne pričam.
