U Isidorinim očima🔚

13.

2014. godina

Od one noći kada sam prvi i zadnji put poljubio Isidoru Liev, moj život okrenuo se ne za tristo šezdeset stepeni, nego se preokrenuo toliko da sam dugo vremena mislio da hodam izvrnute kože. Da su mi tkivo, meso i kosti vani, a koža unutra. Nisam mogao prestati razmišljati o njoj, o onome što sam osjećao u sebi. Pržilo me, nanosilo bol i stvaralo ugodu iznutra, sve u jednom. Kao muha bez glave sam živio prvih mjesec, dva, izgubljen u nekom svijetu za koji nikada nisam ni sanjao da postoji. Ono što se dogodilo prije nego sam zapečatio svoju sudbinu poljubivši je izazvalo je totalni kaos u mom mozgu. Nisam mogao vjerovati da postoji ono što sam vidio i da Isidora nije bila nimalo šokirana, zapravo kao da je već znala što se dogodilo i o čemu se radi. I nakon onog poljupca, nakon neprospavane noći, idućeg jutra u mojim očima svijet je i dalje bio isti, ali drugačiji. I otišao sam, otišao sam opet bez pozdrava, rano tog  jutra vodeći brata sa sobom; šuteći skoro cijeli put do St. Louisa. Dva dana u kampusu s njim hodao sam kao zombi, ali smjestio sam ga i nastavio dalje. Ništa više u meni nije mirovalo kada sam stigao nazad u Illionis, danima sam pretraživao internet, listao knjige u knjižnici i tek onda kada sam došao do par sitnih informacija pisao sam joj.

- Samo mi reci da li je stvarno? Da li je sve to zaista stvarno?

- Stvarno je Cai. Nisi lud, baš kako nisam ni ja. Otišao si, tko zna kada ću te opet vidjeti, a trebali bi, zbilja bi trebali razgovarati oči u oči o svemu.

- Oprosti Isa, treba mi malo vremena.

- Koliko god. Uvijek ću biti tu, znam da nije lako, ali postoje stvari koje treba da znaš. O sebi i... meni.

- Možda bi bilo bolje da ne znam.

- Kako god želiš, kako god odlučiš.

Bio sam budala i nisam odlučio dobro. Dopustio sam sebi da odem daleko od nje, daleko od svega što sam trebao čuvati, držati kao kap vode na dlanu. Dopustio sam da me zaokupi ono što sam radio, da me daljina odvoji od svih. Srce je jaukalo za njom, tijelo se noćima u bolovima grčilo želeći njeno u svojim rukama; budio sam se u znoju, budili su me u bunilu, sve u meni se mijenjalo i nisam razumio zašto. Želio sam maknuti se od svega, mislio sam, ako ne razmišljam o tome nestat će, živjet ću sasvim normalno kao i do sada, ne znajući da oko nas na ovom svijetu hodaju zle sile, oni koji žele nauditi ljudima na nekoj sasvim drugoj razini postojanja.

Mislio sam da će to tako ići, da ću budem li nastavio koliko-toliko normalno živjeti zaboraviti okus usana Isidore Liev, da ću zaboraviti da cijelim svojim bićem osjećam obavezu da budem pored nje, da je čuvam od onakvih providnih nakaza, jer ona je sama i nezaštićena i treba me. Zakopavao sam se u najdublje rupe, ponekad i doslovno najdublje, dopustio sam da me istraživanje i glad za uspjehom obuzmu u što većoj mjeri da bih umoran i slomljen samo zaspao ne misleći na ništa drugo. Na to što nisam mislio preko dana nalazilo me u snovima, izvlačilo iz mene dušu. I onda jednostavno više nisam mogao. Odlazio sam u obližnje gradove, nalazio djevojke, dopuštao im da mi tijelo oduzmu od razuma na sve moguće načine, prljao se njima dok je sve iz mene vrištalo da ostane sjajno samo za nju. Jednoga dana kada dovoljno poraste da me cijelog uzme pod svoje za zauvijek. Pokušavao sam pronaći izlaz i bijeg u svemu, ali ništa, apsolutno ništa nije moglo da umiri ono što se rađalo u meni, duboko ispod kože, u duši, u srcu. Sila koja me tjerala da sve ostavim, da se maknem iz ove Nedođije, pronađem put do najbližeg aerodroma i odletim k njoj. Želio sam, ali isto tako nisam mogao napustiti svoj rad ovdje, napustiti sve što sam ostvario, postignuća za koja sam itekako zaslužan; nisam mogao ostaviti sve ovo i otići. Zato sam našao lokalne mještane, stare, mudre ljude i kod njih pokušavao saznati što više o svemu natprirodnom, o umrlima, o dušama, o onima koji ih vide, o zlu i dobrom. Svjestan da sam prvo trebao otići k njoj i saznati sve, ja sam išao uokolo i hranio svoj mozak saznanjima i predavanjima da bih jednog dana kada stanem pred nju znao što mi je činiti. Rijetko sam se javljao i majci i njoj, braću sam zapostavio i bilo me sram. Postao sam netko posve drugi i izgubio sam se negdje usput.