Siroče ~z.m.

10.

Ima nešto u ovoj staroj zgradi. Nešto što me nadahnjuje i ispunjava. Možda su to sve one knjige koje mi svaki dan prođu kroz ruke. Možda? Ko zna,a ja se iskreno nadam da ću jednog dana saznati.

Otključavam stara,teška vrata biblioteke,a pritom s druge strane vrata okrećem natpis: "OTVORENO".

Londonsko jutro,a još ponedjeljak. Mrzim taj dan. Nekako je sve usporeno,baš kao i ja u ovom trenutku. Hodam sporo kao puž,baš kao da mi je mrsko živjet. Takva sam valjda jer se nisam naspavala. Nisam mogla cijelu noć oka zaklopiti. Razmišljala sam o puno stvari,a najviše o životu. Razmišljala sam o Harry'u i njegovoj pojavi u mom životu. Donosi nešto pozitivno. Nešto i neko pozitivan po prvi put u mome životu.

Ostavim jaknu na vješalicu i torbu odložim ispod pulta. Biblioteka je poprilično ispunjena knjigama,a gospođa Annie ili tačnije samo Annie mi je rekla da bi danas ili sutra mogli obogatiti našu riznicu knjigama. Veselim se novim stvarima jer sam većinu već pročitala.

Još je prilično rano i nema nikoga. Biblioteka je prazna. Samo ja i knjige.

Izvadim,sad već staru i skoro ispunjenu svesku u kojoj se vodi evidencija o knjigama.

Odlučim naći negdje mjesta za nove knjige. Treba im se pružiti poseban tretman,zar ne?

Ma ne,Michelle glupačo. Ne radi diskriminaciju među knjigama. Kakav tretaman? Šta je tebi?

'Diskriminaciju među knjigama'

Šta sam ja to upravo rekla? Nekad sam stvarno stvorena za gluposti izreći,ali hajd barem je smiješno zvučalo ako ništa drugo.

Popnem se na ljestve i nasmijem se sama sebi na gluposti koje sam rekla. Makar su zanimljive. Dohvatim nekoliko knjiga koje su već staro izdanje i odložim ih na vrh police koja je visoka kao ja tri puta.

Posložim ih po abecednom redu i siđem po još nekoliko,ali me nečiji glas natjera da se okrenem.

Siđem sa ljestvi i krenem prema pultu.

Otresem nekoliko puta prašinu sa hlača i podignem glavu. Na moje tamne oči otisne se tama onih poznatih,ali bezobraznih tamnih ili bolje rečeno crnih očiju. 

"Ohh."

Je jedino što u ovom trenutku mogu reći. Uvijek kad sam u njegovom okruženju izgubim se u tami njegovih očiju. Očiju koje imaju neku svoju historiju,tešku priču. Protresem glavom i shvatim da predugo buljim u njegove oči i razmišljam.

"Izvoli."

"A sad si kulturna?"

Na ovo sam prešutila jer nisam raspoložena za svađu u rano jutro.

"Hoćeš ti uzeti neku knjigu ili samo naglabaš u slobodno vrijeme?"

"Uzeo sam već."

Nisam mu htjela ništa govoriti jer ako kažem započet ćemo svađu. Ovako sam uzela knjigu i zapisala broj i ime knjige koju je podignuo,ali onda sam prešla na rubriku za upisivanje njegovog imena kojeg ja ne znam,a to znači da ću ipak morati progovoriti s njim.

"Ovaa...ovaj tvoje ime..trebam ga zapisati."

"Naravno da trebaš i ja to znam."

"Onda?"

"Zayn..Zayn Malik."

Zayn? Kakvo mu je to ime? Pomalo neobično,vjerovatno azijsko.

Upisala sam u svesku njegovo ime i odložila svesku na policu. Iskreno sam se nadala da je otišao,ali kad sam podignula pogled stajao je još uvijek ispred mene.

"Je l' ti treba još nešto?"

"Ne,razmažena djevojčice."

Opet njegova provokacija. Već mi lagano čupa živce,ali ostat ću smirena do kraja. Neću mu dopustiti da me zbog svojih glupih nabuloza isprovocira.

"Onda bi trebao poći."

"I idem,rado."

Je jedino što je rekao,pomalo nezadovoljno. Sigurno je očekivao burnu reakciju od mene,ali ne,neću dozvoliti nekom nepoznaniku po imenu Zayn da me isprovocira. Ali dobro možda i nije toliki nepoznanink,znam mu ime.

E, Michelle o kakvim ti glupostima razmišljaš,ali dok sam razmišljala gospodin Zayn nepoznati je iščeznuo. Mogla sam konačno odahnuti jer u njegovom prisustvu mi i nije najljepše.

Nakon nepoznanika Zayn'a došlo je još nekoliko čitatelja. Neki mladi tinejdžeri su uzeli knjige i sjedili u čitaoni puna dva sata.

....

Sat otkucava 18:00h i moje radno vrijeme je gotovo. Noć se već polako počinje spuštati,a tiha kiša pomalo rosi. Spremila sam svoje stvari i uzela torbu. Danas i nije baš bilo mnogo posla,ali se opet osjećam umornom.

Oblačim jaknu i okrećem natpis na vratima: ZATVORENO.

Gurnem ključ u vrata i zaključam ih. Otvorim kišobran koji je must have ako živite u Londonu,ali meni ne smeta jer je ovaj London jedino nešto što je dobro u ovom krahu od života.

Jesen polako odlazi,a dolazi zima. Voljela sam zimu nekad. Dok sam bila mala,u prošlom životu,a sad su mi i proljeće i zima isti. Hladni.

Puše lagani povjetarac i ja osjećam hladnoću ispod jakne koju nosim. Navučem rukave jakne preko zglobova i čvrsto primim kišobran da ga ne bi otpuhao vjetar.

Kapi kiše postaju sve teže i čini mi se da bi mogao pljusak,a ako nastavim put do kuće bit ću mokra kao miš. Odlučim se sklonuti u maleni prolaz između zgrada gdje ću pričekati da se sve ovo malo smiri,a onda ću nastaviti put kući. Prolaz je taman i izgleda pomalo jezivo. Jedini izvor svjetlosti je lampa koja svjetli jedva i pitanje je kad će i taj izvor izlapiti,a ulica se prekriti još većom tamom.

Skupim se i obgrlim rukama jer mi je već jako hladno. Kiša ne prestaje,a nigdje nikoga nema. Nigdje žive duše. Samo ja i nekakav zvuk. Osjetim da mi telefon vibrira i odahnem na trenutak jer sam se uplašila da bi neko mogao doći.

Otvorim torbu i izvadim telefon.

Vidim da imam propušten poziv od Harry'a,ali sam umorna za njegovo druženje pa mu samo utipkam poruku da ćemo se čuti sutra. Pošaljem poruku i odložim telefon nazad u torbu. Kiša je uveliko smanjila svoju količinu pa sam sigurna da sad neću pokisnuti i da ću koliko-toliko biti suha kad dođem kući. Otvorim kišobran jer još uvijek pada pomalo i maknem se iz ovog jezivog prostora ili prolaza,kako god. Krenem kući i jedva čekam da se dočepam toplog kreveta jer noge me već izdaju.

NOBODY P.O.V.

Iskapim i posljednju kap ove jeftine votke i ustanem se da vidim ima li išta u ovoj mojoj rupi od kuće. Rupa je,ali je barem moja. Polako se vučem po hladnom parketu i uzaludno otvaram police jer alkohola nigdje. Nigdje,a sad mi treba. Zatvorim prazne i beskorisne police i krenem nazad prema fotelji,ali pogled mi bježi na svjetlost ispod prozora. Otkud svjetlost ovdje? Jedino malo svjetlosti što osvjetljava ovaj kvart tame jeste ona, već stara ulična lampa koja je odavno tražila penziju,ali su je ostavili tu da istrune do kraja baš kao i sve što (ne)živi u ovom kvartu.

Približim se prozoru i ugledam skupljenu djevojku kako telefonira. Odavno nisam nikoga vidio da je prišao u ovu mračnu jamu. Ko li je ona?

_______________________________

Dragi mojii evo jedan nastavak. Konačno ga ja napisah jer se već nekoliko dana natjeravam i pomalo pišem. Stvarno nemam vremena i trudim se da što više pišem,ali nadam se da ćete me razumijeti.

Volim vas...