Siroče ~z.m.

28.

"Da,pričala sam ti o njoj već."
Odgovorim mu i pridružim mu se pod kišobranom. Valjda sam mogla uzeti svoj kišobran,a na ovako,no sad je ionako kasno. Šta je tu je,bolje i to nego da kisnem.

"Da,znam. Sjećam se. Idemo li?"
Upita me,ali mu je pogled još uvijek prikovan na Sarah. Ne znam zašto je tako gleda.

"Idemo."
Odgovorim mu,ali ne reaguje na mene.

"Zayn."
Dozovem ga i mahnem mu rukom pred očima.

"Reci Michelle."
Zamišljen je nekako.

"Odsutan si?"
Ne znam je l' ovo trebalo biti pitanje ili zaključak.

"Ne samo...uhm..umoran sam."
Klimnem glavom kao da sam mu povjerovala,ali nisam. Odsutan je i pogled mu je zamišljen.

"Okej,idemo li?"
Upitam ga opet i krenemo prema taxi'ju. Kiša opet pljušti. Volim London,ali volim i sunce,proljeće. Treba mi toga. Uđemo u taxi i Zayn se obrati vozaču. Kaže mu adresu do najbliže bolnice i ja za to vrijeme provjerim da li sam uzela zdravstvenu knjižicu.

"Trebao sam te sinoć voditi u bolnicu."
Nadam se da neće biti opet naporan. Opet počinje sa svojim i znam da će mi sad natrljati nos mojom tvrdoglavosti.

"Nije me boljelo do skoro."
Lažem mu.

"Znam da lažeš,samo si previše ponosna da priznaš da si smotana,a plus si i tvrdoglava."
Priča mi i jedan mu osmjeh pobjegne na usnama.

"Iako sam smotana ti si uživao sinoć u onim bolonjezama."
Podignem lijevu obrvu i neću mu dopustiti da pobjedi u ovom.

"Ali si smotana."
Opet me zadirkuje.

"A ti si naporan."
Okrenem glavu u suprotnom smjeru od njega.

"Svejedno sam budala kad sam te sinoć poslušao."
Samo prestani biti naporan.

"Ti si budala svakako."
Osmjehnem mu se.

"Samo se brinem za tebe."

"Naporan si znaš."

"Znam i volim to."
Šta on pokušava?

"Šta ti se desilo sa očima?"
Upitam ga jer mu se crvene kao da je mahmuran,a znam da jeste.

"Možda me je propuh dohvatila."
Sad on laže.

"Misliš da ti vjerujem?"
Sad ću ja njemu biti naporna kad je i on takav. Možda će me malo popustiti sa svojim prodikama.

"Misli šta hoćeš."
Nonšalantno odbaci.
Molim? Spustio me je iako sam mu mislila odbrusiti i pokazati koliko je naporan.

"Normalno da hoću."
Baš smo ko mala djeca. Ova vožnja se odužila. Previše. Nastane neka tišina između nas. Prestali smo odjednom pričati. Prije ove dosadne tišine vodili smo neki djetinjast govor,a sada šutimo kao stranci.

"Kad si upoznala Sarah?"
Pogled mu je prikovan na cestu. Opet je zamišljen.

"Prije tri mjeseca."
Prekine me.

"Onda kad si nestala."

"Da,tad. Gospođa Annie je premjestila biblioteku i kupila je veći prostor. Trebao joj je novi radnik i tu je nastupila moja Sarah. Postale smo bliske i ona je zadugo prihvatila mene,a tako i ja nju. Zadobila je moje povjerenje i dobra je prema meni. Razumije me. Prije nekoliko dana je dobila deložaciju i ja sam je primila k sebi,ionako sam sama,a sad je ona tu."
Ispričam mu cijelu historiju mene i Sarah.