INDIGO DJECA

1.

Glasna muzika i dim polako su me uništavali dok je nekoliko promila alkohola u krvi radilo svoje. Ovi narodnjački klubovi su postali leglo tinejdžera koji žele uživati u drogama. Poslije dobro odrađenog posla treba se i opustiti, ipak sva ta strepnja od racije i hapšenja mlad čovjek jedva preživi, a da ne dobije nekoliko srčanih udara i slom živaca.

Oko mene su polumrtva stvorenja koja ne mare šta će biti sutra i tu sam ja koji i pijan razmišljam o svojim problemima. I kada je nekoliko litara alkohola u mome tijelu, dijelovi mozga, koji su zaduženi za probleme i nemir, rade.

Polako uzimam Red Bull sa stola i pozdravljam se s nepoznatim ljudima koji su sjedili u mom separeu. Njihova mokra i smrdljiva tijela me vraćaju iz pripitog stanja i tjeraju da što brže nestanem iz ovog kluba. Nekad mi se zgadi kakvim ljudima ja nabavljam robu umjesto da radim za elitu, ljude koji mirišu. Opet, ne žalim se, roba je brzo otišla, i to za dobru cijenu. Samo mi je žao što nisam sebi malo ostavio. Polako dok izlazim iz kluba odmjeravam "ribe" koje su si nabavile lažne osobne, tatine kćerke.

"Dobre su za svojih 16 godina.", pomislio sam kao neka pedofilčina i požurio ka izlazu dok nisam počeo da buncam. "Možeš im pradjed biti, budalo.", ponovio sam sebi nekoliko puta i sklonio pogled s njihovih vitkih tijela.

Izlazeći iz kluba nisam mogao, a da ne primjetim poglede djevojaka koji su bili na meni. Koliko god godi, toliko ne želim da provedem godine u zatvoru zbog petljanja s maloljetnicama.

Vadeći ključeve, tražim crni Porche na parkingu te ga u gužvi jedva pronalazim. Tog ljepotana sam skupo platio i nekoliko puta skoro izgubio život zbog njega, ali vrijedilo je, cure se lože na bijesna auta.

Bass mi pomiče krvna zrnca, a adrenalin mi pali zvuk motora koji daje sve od sebe. Brze vožnje me uvijek opuste i tjeraju da zaboravim sva sranja. Samo čekam da dođem kući i legnem u krevet iz kojeg neću da ustajem nekoliko dana, ovaj vikend me slomio, još kada pomislim na slijedeći vikend kada idem za Zemun i uzimam robu pa onda vozim deset sati do Sarajeva, polako me hvata panika.

Nedaleko od klubova se nalazi moja gajba, jeste unajmljena, ali ni ozbiljni ruski mafijaši se ne bi postidjeli tako uređenog stana. Ubrzavam kako bi što prije ušao u stan i komirao se. Iskreno, volio bi da radim neki normalan posao, ali previše sam ja lijen da radim isti posao osam sati i vratim se kući pa tako 365 dana godišnje.

Zbog nagomilanih misli u glavi koja polako gubi svoju funkciju i ne shvatam da sam došao do zgrade. Izlazim iz auta te se pobrinem da je zaključan.

"Napokon.", pomislio sam zakoračivši u topao stan.

Vatra u kaminu je grijala svaki kvadrat stana i davala spokojan osjećaj. Muški dezodorans je bio dominantan u ovome stanu.

Sav spokoj je pokvario telefon koji je zvonio iz zadnjeg džepa.

"Što je sad bilo?"

"Imamo situaciju.", hrapavim i neugodnim glasom je već počeo da iritira moje desno uho.

"De mi reci nešto novo. Molim te!"

"Čekam te ispred zgrade.", čulo se s druge strane slušalice.

Kolutao sam očima na svaku njegovu riječ jer sam već znao da dolazi zbog iste stvari kao i svakog puta.

Brzo sam navukao crne poderane starke te projurio niz nekoliko stepenica koje su me dijelile od prizemlja zgrade.

"Brz si moram ti reći."

"Šta se događa?", upitao sam ne želeći ulaziti u neke razgovore s njim.

"Potreban si ekipi, Aleksandre. Neko će najebati kad-tad", rekao je povlačeći dimove cigarete.

"Pajseru, znaš da ja ne želim da imam opet nešto s njima. S tobom i Hibridom se mogu pozdraviti na ulici, ali s ostalima nikako, pogotovo sa Džonijem. Dovoljno sam odgulio godinu dana zbog njega."

"De se skontaj. Nemaš nikakve pare od tog dilanja po tim klubovima u koje zalaze djeca iz osnovnih škola. Idemo sad na veliko.", samouvjereno je govorio ispuštajući dim iz pluća.

"Neću da uopće pričamo o tim stvarima sada. Ako hoćeš dođi gore da popiješ nešto.", pokušao sam biti uljudan prema čovjeku koji mi je godinama bio poput starijeg brata.

Pajseru je ovo već treći put ovaj mjesec da me dolazi moliti da se vratim u staru ekipu. Nisu tu bile velike pare, ali preprodaja ukradene robe je bila mnogo lakši posao od ovog klošarenja po klubovima. Također je bilo lakše što je svako imao svoj dio i svoj zadatak, kada si sam nije baš tako lako.

"Ne, nikako. Moram obaviti neke poslove. Imaš moj broj, pa se javi. Svi bi voljeli da se vratiš. Čak i Anastasija.", govorio je dok je prevrtao rukama po džepovima.

"Pozdravi ti ipak samo Hibrida. ", odgovorio sam s prisiljenim smiješkom na licu.

"Čuvaj se.", rekao je razočarano te je pokušao namignuti desnim okom ali mu to i nije pošlo za rukom.

Dok se Pajser polako gubi u mraku, pronalazim put ka svome stanu. Onaj željeni krevet i ono spavanje o kome maštam cijelu noć će napokon doći na red.

Usmjeravam pogled ka ogledalu i vidim osušeno lice sa izraženom vilicom, natekle usne, prljavu crnu kosu kojoj je smjer išao ka svim stranama svijeta i umorne zelene oči koje su jedva čekale da se zaklope. Devetnaest godina se na meni ocrtalo kao da je trideset.

Dok sam svoje umorno tijelo položio na krevet, odjednom je iz zadnjeg džepa počeo da zvoni telefon. Prvo na što sam pomislio je da bacim telefon i razbijem ga ili da iskalim sav bijes na osobi koja zove. Normalna osoba ne zove u ovo doba noći, ili je netko umro ili je Pajser.

"Tko je?", upitao sam trljajući rukama tek otvorene oči.

"Čuo sam mnogo o Vama gospodine Jovanoviću."

Ovaj direktan odgovor sam očekivao od osobe koja se očigledno sprda sa mnom nazivajući me gospodinom i persirajući moju malenkost, ipak, daleko sam ja od gospodina.

"A da? Pajseru da li me cimaš u pola noći ili?", upitao sam očekivajući pozitivan odgovor.

"Gospodine Jovanoviću, čekamo Vas ispred vaše zgrade. Samo se pristojno obucite, molim Vas. Nije nam namjera da Vas vidimo polugolog s jutarnjim drvetom u gaćama.", pokušaj humora je upravo prošao kroz moje desno uho i izašao kroz lijevo.

"Bilo bi kulturno i da se prestaviš, zar ne?", upitao sam.

"Mislim da je dovoljno reći da Vam nudim jedan veoma gospodski posao."

Prekinuo sam vezu te navukao na svoj torzo prvo što sam vidio. Jedini prioritet mi je bio da pištolj spremim na dobro mjesto, ipak nije baš normalno da te nepoznata osoba zove i čeka ispred tvoje zgrade, ali navikao sam i na čudnije stvari.

Koračanjem niz stepenice premotavao sam glas koji me maloprije nazvao. Svaku stanicu u mozgu sam pokušao uključiti kako bi možda saznao o kome je riječ.

Crni Audi je stajao točno ispred ulaznih vrata zgrade, a zatamnjena stakla su još više golicala moju maštu.

U tom Audiju mogu biti osobe od policajca koji će me upravo uhapsiti do potencijalnog serijskog ubojice kojemu sam možda iskoristio ženu.

"Kakva ti je ovo seljačka zgrada?", čulo se dok su se spuštala stakla crnog Audija, "mislio sam da vi dileri bolje živite."

Sam u autu je sjedio čovjek srednjih godina, krupnije građe i crnih brkova oko njegovih ispucanih tankih usana dok je crno odijelo pokušavalo da prekrije njegovu dozu budale i seljačine.

"Sjedaj na zadnje mjesto.", mirno je rekao, kao da se znamo sto godina.

"Već deseti put Vas molim da se pretstavite.", u mome glasu se osjećala ljutnja, a u isto vrijeme i zbunjenost dok su mi dlanovi postajali sve više mokri.

"Neće ti trebati taj pištolj kojeg si zaglavio u gaćama."

Iznenađeno sam ga pogledao te bez razmišljanja ušao u zadnje sjedište automobila. Čovjek poput mene nema što izgubiti.