INDIGO DJECA

2.

"Da krenem?", šaputao sam u mikrofon koji je bio prikačen na moju crnu kožnu jaknu.

"Da, ali polako. Kamere i alarm su ugašeni.", Borisov glas je dolazio iz bubice koja je žuljala moje desno uho.

Laganim koracima sam već prošao kroz izrezano staklo pariškog muzeja Louvre. Moj cilj je bio popeti se na drugi sprat i uzeti sliku koja bi u moj džep gurnula nekoliko milijuna eura. Dok sam koračao stepenicama ka drugom spratu, moja pluća su brže proizvodila ugljen dioksid, a srce je sve brže raspoređivalo krv po cijelome tijelu. Jedino što mislim prolazeći pokraj ovih djela slavnih umjetnika je da ću za nekoliko minuta ili častiti svoju ekipu ili častiti pariške policajce našim balkanskim uvredama.
Osam mjeseci radimo na ovome projektu te znam svaki ugao ovoga muzeja.
Svjetiljkom koju sam držao u mokroj ruci osvjetljavao sam muzej tražeći sliku "La belle ferronnière" Leonarda da Vincija. Jedini razlog zašto ne želim Mona Lisu je taj što je veoma ružna i nije baš moj tip žene. Svjetlost moje svjetiljke je upravo na tranutak prošla pored moje "La belle ferronniere".

"Imamo je.", rekao sam prislanjajući usne na mali mikrofon.

"Sada je polako uzmi i stavi u platnenu vreću. E, i pazi da je ne oštetiš, samo nam još to treba nakon svih ovih mjeseci.", opet je Borisov glas tjerao dlake moga potiljka da se nakostriješe od neugodnosti i vibracija koje su proizlazile iz bubice u mome uhu.

Stavljajući kožne rukavice na ruke, približavam se ovoj ljepotici. Sve je išlo po planu, ali je opet i previše perfektno da bi bilo istinitno. Kada bi se uvijek moglo ući u Louvre bez problema, lopovi bi se ovuda sudarali.

"Jesi siguran da mogu da je samo uzmem i bježim ili?", upitao sam Borisa koji je čekao u crnom džipu nedaleko od muzeja dok je znoj oblivao moje tijelo.

"Što se sad bojiš? Svaki korak smo perfektno isplanirali i samo sprovedi u djelo najvažniju stvar. Uzmi sliku!", u Borisovom glasu je dolazilo do gradacije napetosti i nestrpljivosti.

Nisam više mogao odgovarati Borisu jer su mi usta bila toliko suha kao da sam pušio kilogram trave bez pauza.

Iz zadnjeg džepa sam izvadio vreću te desnom rukom primio okvir slike.

"Ne budi pička.", pomislio sam u sebi te bez imalo premišljanja skinuo sliku sa zida.

U naletu adrenalina, na prvu nisam ni shvatio da su se oglasile sirene u muzeju.

"Ostavljaj sliku i bježi kako možeš, slika će te samo usporiti.", opet me je Borisov glas učinio još nervoznijim.

Sliku sam nježno vratio na prvobitno mjesto te natjerao svaki mišić svoga tijela da radi kako bi se spasio zatvora. Brzo sam sišao na prvi sprat preskakajući po tri stepenice. Kroz izrezano staklo, kroz koje sam i ušao, sada sam bukvalno proletio. Svjetla muzeja su se počela paliti, a koraci koji su se čuli iz muzeja približavali su se ka meni.

"Ulazi!", proderao se Boris nakon što je džipom probio ogradu muzeja.

Brzo sam otvorio vrata džipa te se bacio na zadnje sjedište.

"A ovo nismo planirali?", sarkastično sam rekao dok je moje srce željelo da iskoči iz grudnog koša.

Policijska svjetla su prolazila pored nas dok smo nesmetano vozili glavnom cestom.

"Bar sad znamo da su samo jaki u tehnologiji, a ne i u zaštitarima.", dodao je Boris sa prisiljenim smiješkom na naboranom licu.

Rukom sam sklonio kapljice znoja sa čela i osvrtao se oko sebe tražeći policijsko auto i sirene. Na sreću, nije bilo nikakvih sirena.

"Znaš da ćemo najebati zbog ovog, je l' znaš?", govorio je Boris cupkajući prstima od volan.

Nagnuo sam glavu na kožni naslonjač i pokušao da smirim svoj puls.

"Hoćeš ti zvati šefa ili ćeš meni prepustiti tu čast?"

"Ruke mi se toliko tresu da ne bi bio u stanju da držim telefon teži od dva grama.", rekao sam gledajući u retrovizor kojeg su okovale smeđe kapljice blata.

Dok je Boris prevrtao očima, njegov telefon je počeo zvnoniti što nikako nije dobro. Obojica smo znali tko je i šta nas čeka za nekoliko sekundi.

"Molim, Šefe?", Boris ispušta sitan glas iz sebe odmakinjući telefon iz kojeg se čula nepodnišljiva buka, od svoga uha.

"Jeste li vas dvojica svjesni koliko smo jebenih para potrošili na sve ovo i sada da mi vas dvojica sve sjebete?", čuo sam Šefov glas kako probija zvučnike polomljenog telefona.

"Bar nas nisu uhvatili.", posramljeno je rekao Boris stiskajući svoju desnu šaku.

"Ti meni nakon svega govoriš da je dobro što vas nisu uhvatili?", opet je zvuk iz telefona odjekivao u cijelome autu.

"Oprostite.", posramljeno je rekao Boris koji se rijetko kada nekome ispričao.

"Daj mi Aleksandra.", rekao je Šef pokušavajući da smiri bijes u glasu.

Uzeo sam telefon iz Borisove ruke te se pripremao na nekoliko minuta najgorih psovki sa ogromnom količinom deranja.

"Slušaj,", šef je neočekivano tiho izgovorio, "vratite se ovdje u Beč i pričekat ćemo neko vrijeme da se situacija smiri. I nemojte da još nešto sjebete do povratka u Beč, u protivnom...", suzdržavao se da opet nagon bijesa probije satelite koji su prenosili valove ovoga razgovora.

"U redu, Šefe.", odgovorio sam te prekinuo razgovor jer nisam više imao atome energije koji bi mogli pokrenuti moje glasne žice.

"Znači vraćamo se u Beč?", Boris je upitao uzimavši svoj telefon iz moje ruke.

"Da."

"Znaš da je moguće da nam ukine honorare i opet vrati u Srbiju?", Boris je smireno govorio pri čemu je trunka nezainteresiranosti proizlazila iz njegovih riječi.

"Možda bi to i bilo najbolje.", odgovorio sam.

Od onoga dana kada sam ušao u crni audi i krenuo za Beč, moj život se iz korijena promijenio. Svaki dan se svodi na osmišljavanje i realiziranje pljački i otmica najbogatijih ljudi Europe. Nas nekoliko ljudi iz bivše Jugoslavije vodimo veoma razrađen posao o kome mediji ne govore jer ne žele da im bombe razore redakcije i urede. Jedino što me drži u ovome poslu je adrenalin koji se stvara kada vješto izbjegavam alarme i kamere najelitnijih kuća na svijetu.

Dok u autu vlada tišina, naše su misli glasnije od muzike koja gruva u autu koji ide ispred nas.

"Dosadilo mi je više ovo.", rekao sam dok je cijela dužina moga tijela bila ispružena na zadnjem sjedištu.

"Ja samo hoću da vidim brata i mamu.", Boris je skrenuo lijevo ka aerodromu dok je nekoliko aviona upravo slijetalo na pistu.

"Ja bi da jednom u životu mogu da pređem granicu sa svojim imenom i prezimenom, a ne s ovim Markom Pištalovićem.", rekao sam dok sam po ruksaku tražio falsifikovanu putovnicu.

"Ajde idemo, mislim da će ovi iz rent-a-car-a doći po auto, tako smo se dogovorili.", Boris je izvadio ključeve te ih stavio ispod prednjeg sjedišta.

Uzeli smo svoje poluprazne torbe u kojima su bile samo gaće i po dvije majice te se zaputili ka šalteru koji je čekirao putnike za Beč.
Boris je razmijenio nekoliko riječi sa ženom na šalteru te uzeo karte za naš avion.

"Idem ja da nam kupim vode i hrane jer umirem.", rekao je Boris na što sam ja klimnuo glavom i nagovorio svoje tijelo da ostane budno još ovih nekoliko minuta do polijetanja za Austriju.

"Gospodine Pištaloviću?", čuo sam muški glas osobe koja je očigledno negdje iz bivše Jugoslavije.

Okrenuo sam se te ugledao visokog krupnog muškarca u uniformi francuske vojske. Hladan znoj je opet oblivao moje tijelo dok je strah tjerao moje tijelo da se nenormalno trese. Već sam imao viziju stavljanja lisica na moje ruke i dvadeset godina u zatvoru, ipak je ovo Francuska, a ja sam sa lažnim dokumentima i pokušajem pljačke.