INDIGO DJECA

4.

Tarik Gruevski je sjedio u svojoj kožnoj fotelji dok je u desnoj ruci držao tešku čašu u kojoj se nalazila ruska vodka s jednom kriškom limuna i nekoliko kocki leda. Svaka od njegovih pedeset i tri godine se ocrtavala na njegovom naboranom licu. Ćelava glava sa nekoliko ožiljaka na potiljku je čuvala jednog od najinteligentnijih mozgova koji je vladao podzemljem južnog i istočnog dijela Europe. Krupno tijelo i ružno lice, nadomjestio je sav novac koji je ovaj čovjek imao. Svakoj kurvi na Balkanu, on je bio Šef.
Odrastao je u Albaniji, u selu koje je bilo poznato po uzgoju marihuane, zvali su to "Divlji Zapad Europe". Sve obavještajne službe i policije nisu se mogle približiti ovome mjestu zbog, kako su navodili u svojim izvještajima, opasnih seljaka.
Kada je Tarik navršio dvadeset i petu godinu, krenuo je na Put Marihuane koji je vodio sve do Švedske. Po europskim državama je prodavao travu za trideset puta veću cijenu nego za koju je kupio. Sa raznim dilerima iz Jugoslavije koji su radili po Europi, napravio je najveći lanac prodaje narkotika u to vrijeme slabe organizacije vlasti i policije. Prodavajući robu po najvećim gradovima Europe, nezaobilazna odredišita su mu bili muzeji u kojima se zaljubljivao u slike genija umjetnosti poput Da Vincija, Rembrandta i Van Gogha.
Jednom kada je posjetio Amsterdam, nakon što je prodao svu robu koju je imao, odlučio je posjetiti čuveni muzej Rijks koji je odisao uzvišenošću. Šetajući hodnicima muzeja, ugledao je Rembrandtovu sliku o kojoj je pročitao na desetke knjiga i o kojoj je znao više nego o samome sebi. Židovska nevjesta iz baroknog doba, u Venus pudica pozi, oduzimala je njegov dah, budeći njegove hormone.

Kada se Tarik Gruevski vratio iz Amsterdama, kupio je prve novine na jednom beogradskom kiosku na čijoj je naslovnoj strani pisalo velikim podebljanim slovima: "Židovska nevjesta, slavnog Rembrandta je zamjenjena kopijom-lopovi dobili na vremenu da pobjegnu iz Nizozemske".
Polako je ispijao svoju jutarnju kavu te se zadovoljno smješio.

"Mislim da smo gotovi.", rekao sam dok smo Boris i ja paralizovano stojali ispred velikih crnih vrata.

Boris me pogledao te klimnuo glavom dajući potvrdan odgovor.

"Šef vas očekuje.", zgodna plavuša je pažljivo otvorila crna vrata te se opet vratila za svoj stol.

Otvorivši vrata, prvo što je ugušilo naše osjetilo mirisa bio je snažan dim duhana koji je lebdio cijelom mračnom prostorijom.

"Šefe...", počeo je Boris te smo mu obojica uputili cinični osmijeh.

"Neću da sada pričamo o onome što se dogodilo", Šef je ustao iz svoje fotelje, "nego, imam za vas jedan zadatak.", nastavio je nakon čega ga je prekinulo ponovno otvaranje vrata.

"Šefe, Mimi je ovdje. Hoće da Vas vidi.", na vratima je stajala ona zgodna plavuša od maloprije.

"Ljubavi!", čuo se poznat ženski glas.

Plavuša se sklonila s vrata te ustupila mjesto ženi s kojom sam sinoć vodio ljubav. Koljena su mi klecala kao i svaki put kada je vidim. Nosila je sat koji sam joj poklonio za rođendan.
Pogledala me s nekom nelagodom i duboko uzdahnula. Šef se primakao njoj te je svojim starim poplavljelim usnama poljubio.
'Gade mi se', pomislio sam.

"Kako si Mimi? Nismo se dugo vidjeli.", govorio sam smirenim tonom pružajući joj ruku.

"Imamo posla, ljubavi.", Šef nije dozvolio Mimi da odgovori te je uputio ka njegovoj tajnici.

"Trebala sam te nešto.", rekla je stavivši svoju desnu ruku na njegovo rame.

"Ne sad ljubavi, kasnije.", namignuo joj je te opet zatvorio vrata ureda.

Boris me gurnuo laktom nakon što je vidio kako gledam u Mimi.

"Strpi se još malo.", promumljao je kroz zube.

"Dakle, nakon onog fijaska,", Šef se opet vratio u svoju fotelju te zapalio kubanku, "veoma sam se razočarao u vas momci, veoma. Koštali ste me par stotina tisuća. Ali dobro, vrijeme je da se iskupite."

Boris i ja smo se pogledali ne znajući o kakvom iskupljenju se radi.

"Idete za Sarajevo. Želim da mi donesete Sarajevsku Hagadu."

"Da donesemo šta?", zbunjeno ga je upitao Boris.

"Jadna država koja je vas dvojicu školovala.", rekao je Šef ispuštavši dim kubanke, "Sarajevska Hagada se čuva u Zemaljskom muzeju u čeličnoj kaseti i izlaže se samo nekoliko puta godišnje. U Bosnu su je doveli Sefardi, progonjeni Jevreji, a bila je u vlasništvu stare jevrejske obitelji Kohen."

"I šta će to nama?", upitao sam.

"Obitelj Kohen je želi natrag, a vi ćete se pobrinuti da je i dobije."

"Kakav je plan?", upitao je Boris.

"Nema ga.", hladno je odgovorio Šef.

"Pa što onda niste zvali Rudija?", gledao sam u Šefa kako gasi svoju kubanku.

"Ovo ćete odraditi vas dvojica sa Lakijem i Amirom, a Filip će ostati u Beču i radit će tehničke stvari. Imate dva tjedna. I ako ovaj put zabrljate...", pogledao nas je oštro.

Obojica smo klimnuli glavom te posmatrali Šefa kako prstom pokazuje ka vratima. Ona zgodna plavuša je i dalje stajala na vratima, ali Mimi nije bila tu.

Kuća u kojoj se nalazio cijeli Klan 6 je ogromna vila sa nekoliko "bijesnih" automobila ispred. Sve je prštalo od luksuza i skupih stvari. Svaki od nas je imao svoju sobu koja je često bila prazna jer je većina nas našla svoj stan već nakon prve pljačke. Jedini koji je tu živio bio je Šef sa još nekoliko starijih žena koje su kuhale i čistile. Svaki kvadrat ove vile je imao negativnu energiju. Kuća je uvijek bila hladna i mračna, kako je Šef i želio. U sobama su prevladavale tamne boje, a tema interijera bila je bordo crvena. Na velikom hodniku koji je služio kao temelj za visoke stepenice, nalazio se klavir čijih se zvukova sjeća svaki od nas iz Klana 6 koji smo živjeli ovdje prvih mjesec dana kada smo došli u Beč. Šef je svake noći do ranih jutarnjih sati svirao Mozartov Rondo. Svaki trenutak u kući je podsjećao na horor filmove i bolesne trilere.

U dnevnom boravku su sjedili Filip, Amir i Laki.

"Postali smo Klan 5.", čuo se Lakijev glas.

"Kako to misliš?", upitao sam ga mislivši na Rudija.

"Šef kaže da je Rudi već star za teren.", odgovorio je Amir dok je u ruci držao bocu viskija, "Ljubomorni gad."

"Mogao si to glasnije reći, retarde pijani.", Filip je uzeo skoro pa praznu bocu iz Amirove ruke i vratio je na policu sa ostalim alkoholom.

Posmatrao sam svu trojicu. Ovakav ih je život uništio, ne samo njih, i mene.
Laki je bio stalno nadrogiran, Amir pijan, a Filip je patio od depresije.

"Moramo smisliti plan.", rekao je Boris pogledavši posebno u svakoga od nas, "imamo dva tjedna da donesemo prokletu knjigu u Beč.".

"Zašto Rudi ne bi smislio plan, on je stručnjak u tome?", upitao sam ih.

"Šef je rekao da Rudi ne smije znati za ovo.", Filip je odgovorio.

'Rudi ne smije znati za ovo' bile su riječi koje su odzvanjale u mojim ušima.

"Imamo jedan veliki problem.", čulo se Amirovo mumljanje.

"Da, imamo dva tjedna?", Boris ga je gledao zbunjeno.

"Ne, ne, pa to je najmanji problem.", Amir je govorio kroz smijeh, "imat ćemo konkurenciju."

"Konkurenciju?"