INDIGO DJECA

8.

Sebičan sam, da. Sebičan. Ja, moje emocije, moje tijelo, moj um, moje sve – to je najbitnije. Uništava me to. Opet sam sebičan. Opet mislim samo na sebe. Uništava te to što si sebičan? Ironija.

Sjedim za tastaturom i pokušavam tipkati svoje emocije. Polako shvatam da mi ne ide. Našao sam neku jazz kompilaciju pjesama na internetu i pokušavam da budem osoba koja ima dobar ukus za muziku. Ni to ne ide. Jedva čekam da čujem taj balkansko-turski melos u našim pjesama koje same sipaju alkohol u moja usta. Fuj.

Sam sam sebi najbolji prijatelj. Ovo ne znači da sam asocijalan jer ustvari ja ne mogu živjeti bez ljudske energije, to me pokreće. Ali na kraju dana, ne volim ih. Nikog ne volim. Stvarno nikog ne volim.

Ove gore rečenice luđački zvuče. Ne želim da ovo netko pročita. Ne želim da ljudi promjene mišljenje o meni.

Sada ću ukratko podsjetiti sebe o sebi. Ja, meni, sebi, moj, moja, moje, moji. Prvo lice.

Imam stabilan život. Donekle. Mislim da je stabilniji od većine koje poznajem. Ne želim lagati sebe i pokušavati da se uvjeravam kako mi je život gozan jer nije. Odličan je. Cijenim svoj život. Nisam sretan. Nekad se uvjeravam da jesam. Nisam. Ali pobogu, šta je sreća?

Ludnica..

Ljubomoran sam. Ljubomoran sam na njega koga svi žele. Ljubomoran sam na njega koji ju je poljubio. Ljubomoran sam na njega koji i kada kaže nešto glupo to se zaboravi. Ljubomoran sam na njega kome se sve oprašta. Ljubomoran sam na njega koji ima crte lica kakve ona voli. Ljubomoran sam na njega koji je uvijek prihvaćen. Ljubomoran sam na njega koji nema srama. Ljubomoran sam na njega jer mu sve bolje ide.

Ljubomoran sam na njega jer može da se zaljubi.