INDIGO DJECA

6.

"Znaš, Aleksandre, drago mi je što si došao po mene.", govorila je smireno dok je svaki dio mene gorio od uzbuđenja i treme.

Ustupilo je nekoliko sekundi čistog muka. Čvrsto sam držao volan auta iako auto nije bio u pokretu. Vani je ostalo još nekoliko centimetara snijega i moglo se osjetiti kako hladnoća dere usne. Pogledao sam u nju kako drhteći sjedi u suvozačevom sjedištu. Nosila je tanku kožnu jaknu što je i mene tjeralo da mislim da je hladnije nego što zapravo jeste. Rukama je prolazila kroz dugu plavu kosu, valjda od dosade. Tamne oči su joj gledale u daljinu, a tako sam želio da gledaju u mene.

"Anastasija, moram ti nešto reći."

Odmah sam okupirao njenu pažnju te je na trenutak ostavila svoju kosu i uperila pogled prema meni.

"Reci."

"Meni je jebeno hladno.", želio sam sam sebe udariti nakon ove rečenice.

Sva pažnja je splasnula i konekcija je opet pukla.

Deset minuta sam se pitao šta da pričam. Sve teme smo iscrpili u ovih pet godina prijateljstva. Potpuno ludilo je nastalo u mojoj glavi, kao da se prvi put suočavam sa ženskim rodom.

Opet sam skupio snage da pogledam u nju. Sada je prelazila prstom preko svojih usana. Zrak je postajao gušći, a moja nervoza sve veća. Želio sam reći nešto pametno, nešto što će započeti razgovor. Bijela majica koja se nalazila ispod kožne jakne je savršeno ocrtavala njene obline.
Ponovo su nam se sudarili pogledi. Hladnoća više nije djelovala na naša tijela. Primaknula se prema meni i rukama obgrlila moj vrat. Milioni trnaca su prolazili kroz svaki djelić moga tijela.

"Dugo sam ovo čekala da uradim.", šapnula je na moje desno uho i počela da grize dijelove moga vrata.
Rukama sam je prigrlio uz sebe i spojio naše usne. U tom trenutku, jezici su nam se dodirnuli i sva tenzija je nestala. Radili smo ono što smo oboje htjeli od kad smo se prvi put upoznali, vodili smo ljubav, nije to bio samo seks, ali smo bili i previše ponosni da to priznamo jedno drugom.

Probudila me je hladnoća koja je ledila moje tijelo na zadnjem sjedištu auta. Svuda pobacane stvari i paket kondoma, pravili su odličnu scenu onoga što se desilo sinoć. Jedina stvar koja je sceni falila bila je ona. Otišla je.

Sada je stajala ispred mene. Kada su nam se pogledi opet sudarili, nekoliko stotina slika zajedničkih trenutaka je prošlo kroz moju glavu. Donja vilica mi se kretala kako ju je sila zemljine teže spuštala. Nekoliko puta sam protreptao kako bi se uvjerio da je to ta osoba. Moja Anastasija. Mislim, ne baš moja, nekada je bila moja. Sada se sve promijenilo, iako bi sve na svijetu dao da nije tako.

Možda me je zaboravila, vjerovatno jeste. Kada sve zbrojim, nikada i nije bila moja. Patetišem.

Gledali smo se. Želio sam je zagrliti, poljubiti.

"Anastasija, možeš doći ovamo?", čuo se grubi muški glas sa drugog kraja muzeja.

Jedva je uspjela da pokrene noge te je kroz hod posmatrala mene u odijelu koje nikako nije pristajalo mome ponašanju, a ni reputaciji.
Ali ni curama poput nje ne pristaju takve haljine.

Hotelska soba je bila napunjena dimom raznih supstanci. Prazne boce ruske vodke, viskija i domaće rakije sudarale su se po podu. Samo je muzika ispunjavala tišinu koja je vladala među nama. Svaki od nas je razmišljao o svojim problemima.
Uvijek smo se pitali šta nam se to desilo. Kada si stariji shvatiš da ti se zapravo desio život.

"Tko ti je ona plavuša?", upitao me Laki uzevši mi iz ruke bocu crnog vina.

"Koja plavuša?", nisam želio da otvaram tu temu.

"Nemoj se sada praviti lud, ona u koju si buljio cijelo veče, ta plavuša."

Svi momci su pogledali u mene, željni neke priče koja bi smanjila razinu dosade koja je vladala.

"Znam je iz viđenja, kada sam živio u Novom Sadu..."

"Tako se ne gleda osoba koju znaš iz viđenja, Aleksandre.", prekinuo me je Amir.

"Jedva bivša prijateljica.", vratio sam svoju bocu vina iz Lakijeve ruke.

"I šta je bilo?", Amir me gledao kao da mu pričam bajku pred spavanje.

Ali bajke imaju sretan kraj.

"Ovako,", započeo sam kada me vino potpuno opustilo, "znali smo se još od kada smo išli u osnovnu školu. Zatim, kada smo krenuli u srednju, zapala nas je ista grupa prijatelja. Džoni je bio glavni u grupi, najveći 'šmeker', klasična prokurčena budala. Imao je dva potrčka, Pajsera i Hibrida. Anastasija je bila zaluđena slikom lošeg dečka i huligana kojem se svi klanjaju. Ja sam tada ludio za njom, želio sam biti sve ono o čemu ona mašta. Ali palila se na retarde, pa se zaljubila u Džonija. U trećem razredu srednje, Džoni nas je sve uvukao u prodaju trave, kasnije je došao kokain, pa heroin i na kraju su počele krađe. Počeo sam raditi sam, što se nikako nije svidjelo Džoniju. Počeo sam mu uzimati mušterije. Znao je da mi se Anastasija sviđa od kada znam šta je erakcija. Jedne noći me ona nazvala i rekla da joj treba prijevoz. Poput psa sam skočio i autom, za kojeg nisam imao ni dozvolu, otišao po nju u zapadni dio grada. Sve je na kraju dovelo do jebanja. Probudio sam se ujutru okružen policjom. Našli su mi četiri grama bijelog, devet grama trave, pištolj i neko ukradeno zlato. Odležao sam godinu."

"Uh, jebo te.", Boris me gledao kao da sam siroče.

Pokušao sam se nasmijati.

"Sve su iste.", rekao je Laki.

"I svi smo isti.", sarkastično je nastavio Amir prevrnući očima.

"Znate šta mene zanima?", Boris je napravio kratku pauzu, "Zašto je ona bila večeras u muzeju?"

"Sumnjam da je zanima umjetnost. Osim ako je kurvanje i kleptomanija umjetnost, onda dobro, tu je doktor umjetnosti.", dim je izlazio iz mojih usta poslije svake završene riječi.

"Čekaj, čekaj. Nešto sam shvatio.", Amir je zamuckivao, "Kučka će nam uzeti jebenu knjigu."

Filipov lik se pomjerao po ekranu laptopa. Nosio je slušalice, ozbiljnu polo majicu, kačket i naočale. Sve je djelovalo kao iz policijskih serija.

"Šta si našao.", Boris je bio naslonjen u svojoj drvenoj stolici.

"Po ovim dokumentima nije moguće da ste vi sreli Anastasiju Urošev. Ta cura je u zatvoru već tri godine, a osuđena je na dvanaest zbog ubojstva neke babe.", Filip je govorio dok smo svi buljili u monitor koji je pokazivao sudske dokumente i presude.

"Nemoguće. Siguran sam da je to ona.", rekao sam kada su se pokazali njeni dokumenti zajedno sa slikom.

"Zatvor nije podnio prijavu da je netko pobjegao. Nisu izdate potjernice.", Filip je nabrajao.

"Znači da netko stoji iza nje.", zaključio je Amir.

"Možda ta stara ekipa?", Laki se obraćao meni.

"Jedan od njih, Pajser, mi je dolazio konstantno prije mog dolaska u Beč. Govorio mi je da sada hoće da igraju s velikim igračima.", prisjećao sam se razgovora i primljenih poruka.

"Ako uzmu knjigu prije nas, najebali smo kod Šefa. Posebno ti i ja, Aleksandre.", rekao je Boris gledajući u mene.

"Neću to dopustiti. To bi bilo dva-nula za njih. Pobjedit ću ih njihovim oružjem."