Gospođa Sara Martinovska , krupna i neugledna žena, poodmakle dobi, borila se sa svojom maramom, nezgrapno zavezanom oko vrata kojom ju je vjetar mahnito šamarao po nateklom i crvenom licu dok se kao kakva patka gegala niz ulicu Žalosnih Vrba.
Pred kucom broj 23 zastade da namjesti svoj sako sa leopard šarom, ispegla svoju kratku i preko njenih butina namučenu braon suknju, a potom pokuca na vrata i prije nego je sačekala da neko otvori briznu u ludački plac. Kao kakvo razmaženo dijete ili neka ptica zloslutnica jecala je i vikala:
-Tragedija, o blagi Boze, tragedija, jadne nam duše...- Prosto ju je bilo teško slušati, jadne nam duše zaista. Vrata se napokon otvoriše. Žena vitke figure, blijedog tena, očiju crvenih i nabreklih od plača je zagrli čim ju je ugledala.
-Dobro došla tetka Saro.
-Draga moja, tragedija. Žalost! Kako izdržavaš?
-Dobro sam, hajde uđi- , uzvrati Marija i prekinu bujicu pitanja i zapomaganja uvodeći je u kuću. Posle toga nastupi potpuna tišina. Kao posle kakvog uragana, ulica zamrije pošto Sara Martinovska dođe svojoj voljenoj nećaki u pomoć.
- Kako lijep dom, mila moja. Dobro sam ja govorila tvojoj majci, od Marije se ti ne brini. Ona umije da stane na svoje dvije noge. Bolje ti pripazi na budalu od tvog sina.
-Tetka zaboga...- uzvrati Marija u nadi da će se razgovor tu završiti.
-Istina je. Dušo previse si mlada bila da se sjećaš svog oca. Bog neka mu dušu prosti... Da je poživio, on i tvoj brat bi me ubijedili u ove modern gluposti da smo nastali od majmuna - uzvrati uz cičav smijeh, a kristalne čaše na polici gotove ne podrhtaše. Marija potajno prevrnu očima znajući da nema računa da se raspravlja, zatraži joj kaput i odnese ga u orman. Kada se vratila, osjetila je oštar miris iz kuhinje. Parao joj je nozdrve, a suze na oči joj gotovo potekoše. Dobro je poznavala taj miris, još iz djetinjstva. Tetka Sara je gajila neke biljke, za koje joj je neka travarica još prije dvadeset godina kazala da su ljekovite čajnice , pa ih je ova pila gotovo umjesto vode. Ponekad se Marija pitala da one ne doprinose tetkinom, blaženo rečeno, šarmu.
-Čaj draga? - upita užurbano izlazeći iz kuhinje sa zamotuljkom trava.
-Ne hvala, bolje kafa- brzo odgovori Marija. Taman kada je tetka Sara htjela da se usprotivi insistirajući da kafa nije zdrava, zvono na vratima je omete.
-Ah, moj prtljag...konačno! - uzviknu i poče da pravi buku sličnu slonu u staklenoj kući trčeći da otvori vrata. Marija nije znala šta da kaže, jedno vrijeme je samo ćutala, a potom bojažljivo reče -Dva kofera, teto to je puno stvari. Nijesam znala da ostaješ...toliko.
-Ne budi blesava. Zar bi te tvoja teta ostavila da prolaziš kroz ovo sama. A! Ne,ne! Tako mi Boga i Svete Marije ja odavde ne mrdam dok mi ti ne budeš bolje i dok sve ne dovedeš u red. A ne brini se ti za moje stvari, ima dosta mjesta u ormanu, neće se pogužvati, zna tetka kako se slaže...sjećaš se, učila sam te ono ljeto, a imala si samo šest godina....- nastavila je priču noseći kofere uz stepenice, stenjući i hvatajući svaki dah kao da joj je poslednji. A Marija, jadna Marija, samo je stajala i gledala u tetku, nije imala više ništa da kaže.
