-Dobaci loptu -povika desetogodišni dječak drugu koji nespretno potkači loptu i posla je pravo u dvorište gospođe Olge. Lopta je pala pravo na grm pun rascvjetalih ruža i polomio jedan krak. Dječaci su samo stajali i posmatrali načinjenu štetu ne usuđujući se da uđu u dvorište. Brižno njegovana biljka, proporcija vrijednih divljenja sada je bila uništena.
-Čudovišta mala, daću ja vama svoje samo da vas uhvatim. -prolomio se drečav glass a ulaznih vrata, a dječaci zaboraviše na loptu i pobjegoše. Olga se dogega do žbuna s negodovanjem režući na prizor pred sobom. Dokopa loptu svojim ručerdama i krenu da je nosi sa sobom.
-Neko se jutros probudio neraspoložen. -dobaci joj Sara Martinovska odmjeravajući je oštrim pogledom.
ona samo prezrivo odmahnu glavom i krenu ka kući. Sara požuri za njom.
-Htjela sam d ate pitam kako je Katarina, već tri dana nije dolazila iako je bila obećala.
-Zvala je i rekla da je bolesna. Tražila sam novu sestru. Ona mala više neće dolaziti -odbrusi joj i pokuša da ode. Odjednom je osjetila čvrst stisak Sarine ruke na svojoj podlaktici. Privukavši je bliže k sebi, kako ih niko ne bi čuo, Sara reče -Slušaj me babo, poznajem ja takveo kao što si ti. Mene ne možeš da zavaraš, jasno te vidim. Ako saznam da onom djetetu hvali samo dlaka s glave samnom ćeš posla imati. -završi rečenicu, pušti joj ruku i lagano se udalji. Olga je jedno vrijeme samo stajala i gledala je kako se udaljava, a potom frknu i uđe u kuću.
Da zaista je Olga mnoge zavaravala svojim izgledom slabašne starice, svojim sporim hodom, hrapavim glasom... Svi su je oni vidjeli kao krhku, mrzovoljnu staricu koju je vrijeme pregazilo i koja će vrlo brzo da odživi svoje. Donekle sui bili u pravu. Jeste ona bila stara, umorna od života, ali je snaga nije napustila. Zapravo ona je još uvijek mogla da se brine o sebi. Sve sto je u životu prošla ostavilo je veliki ožiljak na njenoj duši i uzelo danak njenog razuma, ali i pored toga i dalje je mogla da se brine o sebi.
Kada je ušla u kuću brzo se popela uz stepenice i ušla u Bilijevu sobu.
-Mislim da imamo problem Bili. Ovo nijesmo očekivali. Ona debela vještica gura nos gdje mu nije mjesto. Nećemo je se lako otarasiti. Prepametna je za manipulaciju. Šta učiniti? Kako je se riješiti? Šta ti misliš Bili? Da, u pravu si. Ne smijemo je ubiti, to bi privuklo previše pažnje. Da, da! To je to. Pametni moj Bili, uvijek si imao rešenje za svaki problem -sagnu se i poljubi svog muža koji se ljuljao naprijed-nazad u drvenoj stolici - moramo se otarasiti leša.
Pojurila je ka podrumu što je brže mogla. Upalila je svijetlo. Stara sijalica je jedva bacala nesto svijetla po prostoriji. Prišla je stolu na kojem je stajao veliki smotaj nailona. Uzela je nož i njime prodrla kroz nailon kako bi ga razmotala. Kada ga je uklonila na stolu je ostalo da leži beživotno tijelo mlade Katarine. Koža izblijeđela, usne modre, nije više ličila na sebe.
Olga potom ode do drvenog sanduka sa alatom, obori ga i sav alat istrese iz njega. Sa poda pokupi stari, zarđali bonsek i vrati se do stola. Počela je od ruku i tako tako dio po dio tijela kidala i bacala u sanduk. Kada je bila pri kraju osjetila je oštar bol u zglobu. Sjetila se da nije popila lijek i otišla na sprat. Kada je progutala tabletu čula je nesto od čega se sva najezila. Ulazna vrata su se otvorila i zatvorila, a bat koraka je postajao sve dublji i dublji. Znala je da to moze da znači samo jedno. Neko je u podrumu.
Uzela je metalni žarač iz kamina i laganim korakom krenula put podruma. Korak po korak, gotovo nečujnim hodom došla je do vrata i primijetila nečiju sjenku. Neko je bio u sobi. Naglo je otvorila vrata i mahnito kao kakva životinja nasrnula na osobu žaračem.
Prije nego je ova uspjela da je udari metalnom šipkom Sara Martinovska joj uhvati ruku i odgurnu je svom snagom koju je mogla da skupi. Olga pade i ostade da leži. Sara je najbrže sto je mogla pojurila ka izlaznim vratima spremna da dozove nekog u pomoć.
Noge je nijesu izdavale, adrenalin i želja za pravdom su je vratili u doba kada je imala dvadeset godina. Tako se i osjećala dok je trčala ka ulici.
Izletjela je na put spremna da iz sveg glasa dozove pomoć kada joj uši zapara prodoran zvuk sirene kamiona. Pogledala je desno i vidjela kamion koji nije imao namjeru da se zaustavi. Udar. Potom kamion naglo poče na mijenja pravac kretanja i udari u poslednju kuću u ulici. Olga je uspjela da izađe iz kuće tačnu u trenutku da vidi lokvu krvi na ulici i Sarino unakaženo tijelo kako leži tridesetak metara niže.
Narod se vrlo brzo okupio. Stigla je i policija, vozilo hitne. Sarino tijelo je do tada već bilo prekriveno, nije bio prijatan prizor ni za koga. Svi su se potom okrenuli ka vozaču kamiona koji, na razočaranje mnogih, nije preživio. Kuća je bila unišena, al na sreću stanara, u to vrijeme prazna. Ulica Žalosnih Vrba plakala je nad tragedijom. To jest, mnogi su plakali. Pored Olge i gospođi Lazarev se brk smiješio. Naime njen muž je bio oslobodjen usled nedostatka čvrstih dokaza za pokušaj ubistva i podnio zahtjev za razvod braka. Danas je došao po svoje stvari uvjeren da je od danas srćan čovjek. Ono što nije znao jested a je njegovo supruga odlučila, još jednom -za rastanak, da mu se našali sa kočnicama.
Gospođa Lazarev nije ostavljala tragove.
