Dvadesetogodišnja djevojka vatreno crvene kose, oči boje kestena, pjegavih jagodica i nasmijana lica išla je Ulicom Žalosnih Vrba.
Za nju bio je ovo savršen da. Kao i svaki drugi, zapravo. Bila je ona osoba koja je u najtamnijim trenutcima vidjela svjetlost, u najtuznijim momentima nalazila osmjeh. Nikada nije bila tužna, zabrinuta ili razočarana. Vjerovala je da se sve u životu dvešava s razlogom i da u svakom momentu, svakog dana treba da udahnemo od života najviše što možemo.
Danas se ona vraćala sa razgovora za posao na kom su je odbili uz izgovor da traže nekog iskusnijeg. Nije joj to smetalo, sada je bila uvjerena da joj univerzum na svoj način govori da treba da se vrati svom kreativnom radu, iako joj je Marija uporno govorila da to ne plaća račune. Takođe je znala da će se jedino Marija nervirati zbog propalog posla, zbog toga je i isplanirala izlet do obližnjeg parka da je razveseli.
Kako se bližila kući začula je žučnu raspravu. Pogledala je desno i ugledala Antoniju i Olgu kako se prepiru oko nečega. Antonija je pakovala stvari u auto a Olga je pratila okolo i pridikovala.
-Meni trebaju melemi i ti to znaš- režala je Olga.
-Znam i bila sam više nego tolerantna oko tvoje bolesne potrebe Olga. Ali za mene ovdje više ništa ne ostaje. Izgubila sam sina, ne mogu ni sekunde provesti na ovom mjestu, moram što dalje odavde.
-Ostavljaš me na cjedilu, znaš da si jedina veza u bolnici koju imam. Nema ko da mi nabavlja meleme !
-Slaću ti ih svaki mjesec poštom. -hladno odgovori Antonija, uđe u auto i odveze se iz ulice.
Olga je neko vrijeme samo stajala i gledala za njom, a potom ode.
Leontina uđe u kuću. Razgovor sa Marijom je protekao baš kako je i zamišljala. Odmah je htjela da zove i zahtijeva objašnjenje objašnjenje zašto je okaraktesisana kao neiskusna.
-Marija smiri se -odgovori Lola njeznim glasom -biće još prilika, ti si našla posao i ja ću. Sigurno.
-U redu -odbrusi Marija.
-Ako hoćeš možemo sjutra u park da sjedimo i gledamo zalazak sunca. Ili piknik? Da to je savršeno šta kažes? -uzvrati Leontina pokušavajući da je oraspoloži.
-Zašto ne pođemo večeras? Vrijeme je jako prijatno.
-Vidiš o tome sam htjela da porazgovaramo. Upoznala sam nekog i večeras idem sa njim na sastanak. -bojažljivo odgovori Leontina.
-Sastanak? -začudjeno upita Marija.
- Da, idemo na romantičan izlet kod jezera.
Nije znala kako će Marija reagovati na sve ovo, pomno je pratila njenu reakciju. Nije znala sta da očekuje od nje kada sazna da ide na sastanak sa nekim sa kim je nije prethodno upoznala. Bila je ona veoma zaštitnički nastrojena prema Loli. Odrasale su zajedno, bile su gotovo kao sestre. Dok je Marija odrastala i shvatala život onakvim kakav jeste Lola je ostala vječiti romantik u duši vjerujući da je svijet stvoren da bude savršen.
-Zašto tek sada čujem za ovo?
-Pa upoznala sam ga danas. Sasvim slučajno zapravo. Posle propalog intervjua trebao mi je neki oblik relaksacije pa sam se uputila na bazen. Tamo mi je prišao. Rekao mi je da kupuje kuću u gradu pa sam pomislila da nije odavde.
-Kako se zove? -reče Marija ispitivačkim tonom.
-Ne znam. Nijesam ga pitala -odgovori Lola kao da je to sasvim prirodna stvar.
-Ne mogu da vjerujem. Leontina gdje ti je pamet? -vikala je Marija -Pristala si da ideš na sastanak sa potpunim strancem, ne znaš mu ni ime. Znaš da pored jezera niko ne ne ide. Šta ako je manijak ili ubica?!
-Marija previše brineš. Zato si stalno napeta i ne možeš da uživas u stvarima. -odgovori kao da joj očitava lekciju.
-Znaš li bilo šta da mi kažeš o toj osobi osim da je zgodan?
-Da, naravno. -reče sva ponosna na sebe -ovako, pametan je, jako, jako lijep i da ima veliki ožiljak na leđima.
-Ožiljak? -upita Marija.
-Da preko cijelih leđa, počinje od vrata i spušta se niz kičmu. Ima oblik polu mjeseca. Zar to nije lijepa simbolika?
-Marija je oštro pogleda i napušti sobu.
Noć je bila mlada kada je Leontina stigla do jezera na kraju starog parka. Poslednji odsjaj sunca bješe utihnuo iza horizontal baš u trenutku kada je ugledala taman obris muške figure kako sjedi pokraj jezera.
-Ćao -reče svojim zvonkim glasom dok mu je prilazila.
-Znao sam da ćeš doći -ustade.
-Naravno -reče Lola smješkajući se -obećala sam zar ne.
-Znao sam da me nijesi zauvijek napustila, znao sam.
-O čemu pričaš? -zbunjeno upita Lola, nadajući se da citira neku poemu ili slično.
-Moja slatka Laro -reče duboko zagledan u njene oči i poče da je gladi ivicom lica.
-Nije Lara nego Leontina -oštro odgovori sklanjajući njegovu ruku sa svog lica.
Njegov glas nije mijenjao tempo. Ostao je miran, ravan sa notom sjete u njemu.
-Nemoj odmah da se ljutiš. Uvijek se ljutiš kad kažem nešto glupo.
Leontinu je počela da prolazi jeza. Pomislila je da ovo i nije bila baš najbolja ideja.
-Ja i ti se ne poznajemo! Danas smo se prvi put sreli, a to što si me sa nekim zamijenio je tvoj problem ne moj. -uzvrati mu oštro i poče da se udaljava od njega. Nije joj se dopalo ono što je upravo rekla. To nije zvučalo kao ona, kao Lola koja u svemu vidi nešto pozitivno.
Odjednom prišao joj je sa leđa i uhvatio je oko struka, kao da je grli. Zastala je i pomislila da li je možda pogrešno protumačilo njegove riječi, možda se šalio. Zatim je osjetila kako se njegova desna ruka pomjera na gore. Nije shvatila šta se događa ni kada se njegova nadlaktica našla ispod njenog grla i uhvatila je u kamenit stisak. Pokušavala je da se oslobodi. Ponestajalo joj je vazduha. Njene ruke su uzaludno udarale po njemu. Napokon je izgubila svijest, a njeno se tijelo obrušilo na zemlju.
Našli su je sjutradan. Još uvijek je bila besprekorno lijepa, njeno lice je odisalo toplotom i smirenošću, a njena vatrena kosa bila je rasuta po zelenoj travi. Bilo je nešto tužno u vazduhu. Priroda je plakala nad njom i svijala joj zelenu grobnicu.
Šta se dalje dogodilo već znate. Da, ulica i danas postoji i svakog dana neka nesrećna duša nadje dom u njoj...
