Posle par dana, tetka Sara je stala na noge i nastavila sa svojim svakodnevnim obavezama. Uglavnom se njen raspored sastojao od sledećih stvari.
Prvo i najosnovnije starala se o tome da Marija ni jednog trenutka ne bude sama sa svojim mislima. Sama pomisao da tuguje sama u svojoj sobi je u Sari izazivala najgore pretpostavke. Kada god bi se njena draga nećaka vratila sa posla tetka Sara bi našla hiljadu i jednu stvar koju treba uraditi dok ih iznemoglost obje otjera u postelju.
Nije bilo jednostavno za staru i krupnu ženu kao što je ona bila, da drži korak sa svojom nećakom i svakog je momenta uposli. Nije joj bilo lako, ali kako bi svako prijepodne Marija provodila na poslu Sara je imala to vrijeme samo za sebe. Pokušavala je da što bolje upozna ovaj kraj i iz petnih žila se trudila da joj ništa ne promakne.
Bilo je lijepo, sunčano jutro. Katarina, mlada i jako stidljiva medicinska sestra koja se nekoliko zadnjih dana brinula o njoj, pruži joj ruku i uz prijatan osmjeh joj poželje sve najbolje. Tetki Sari je ova ljupka djevojka bila jako prirasla k srcu za ovo kratko vrijeme.
-Hvala puno, dušice. Posjeti me ponekad na šoljicu razgovora, od sada si samo jednu kuću dalje.
-Da, od sada ću se brinuti o gospođi Olgi. Medicinska sestra koja je prije mene vodila brigu o njoj je napuštila grad koliko razumijem. Tek sam počela da se bavim ovim poslom, osjećam veliki pritisak zbog stalne njege. - bojažljivo završi rečenicu gledajući ispred sebe.
-Ništa se ti ne brini - uzvrati Sara - gledala sam je ja kroz komšiluk, jako je ona živahna za svoje godine, ne treba joj puno brige.
-Ali kako sam rayumjela i njen suprug živi sa njom.
Tetka Sara se grohotom nasmija.
-Njen muž je živ isto kao i moj muž, a ja sam moga sahranila prije dvadeset godina. -smijeh - Marija mi je rekla da je stara gospođa udovica. Živi kao vuk samotnjak, ne voli goste, gotovo nikada ne govori sa komšijama. Čula sam da od kada se Antonija odselila, jadnica izgubila je sina, Olga više nije govorila niti posjećivala nikoga u komšiluk. Jedino se sa njom bila združila i pomagala joj je, istina. - završi rečenicu gledajući u Katarinu svojim krupnim očima.
-Ja bih sada trebala poći. Čuvajte se gospođo Martinovska, radujem se našem čaju.
-Srećno dušo -odgovori poljubivši je u čelo kao kako dijete i uđe u kuću. Naredne sate vremena provela je u pripremi kolača, pripravljanju čaja i gledanju televizije. S negodovanjem je frktala gledajući izvjesni rijaliti sou i bijesno ugasila televizor. Nije Sara voljela ništa što je moderno, novo, svježe. Držala je ona do starih vrijednosti, kojim ju je još kao djevojčicu majka učila. Uvijek se ugledala na svoju majku. Bila je ona istinska gospođa. Kao djeca Sara pamti da nijesu imali mnogo, čak štaviše oskudijevali su u mnogome, ali majka ih je učila da svojom pojavom to ne odaju. Učila ih je da se drže kao da dolaze iz kakve baronske porodice. Marija je imala to držanje, primjećivala je Sara. Baš zbog toga je željela da se nađe svojoj unuci i da je podrži sad kada joj je najteže. Znala je ona ša mariji hvali. Imala je dobar posao, skroman dom, ni ljepote joj nije manjkalo. Ali vrijeme je neće štedjeti, morala je tetka Sara sto prije da nagovori Mariju na udaju.
Sjedjela je u trpezariji blago naslonjena na prozor, grickala zobene kolačiće i pila čaj. Bilo je tako mirno i spokojno. Ulica kao da je utonula u prijepodnevni san. Odjednom je ovaj spokoj bio narušen zvukom automobila. Par kuća ispod njih parkirao se jedan kamio i jedan mali automobil. Tri muškarca su počela da izbacuju stvari iz kamiona i unose ih u kuću.
Naravno Sara je morala da sazna o čemu je riječ pa požuri napolje. Kako se približavala vidjela je da jedan od mladića stoji pred ulaznim vratima i daje instrukcije ostalima. Što je se više bližila primijetila je da ima jako malo namještaja, „muškog" namješaja. Znači samac, pomislila je. Konačno je mogla da bolje osmotri momka. Izgledao je veoma naočit. Smeđe-plava kosa, izražene crte lica, neutralno plave oči, besprekorno građeno tijelo.
Baš ono što Mariji treba, procijenila je. Odlučno mu pridje da mu poželi dobrodošlicu i pozove ga na večeru kako bi ga bolje upoznala.
-Dobrodosao u komšiluk mladiću -dobaci mu svojim pisavo-promuklim glasom -komšinica iz broja dvadeset tri, Sara Martinovska. -izgovori prižajući mu ruku.
Mladić je osmotri, a potom joj se zanosno osmjehnu, prihvati ruku i reče - Martin Voren, zadovoljstvo mi je.
