Zvono na vratima pokidalo je konstantu tišine u domu Simonovih. Gospođa Olga Simonov oštrim i mrzovoljnim pogledom prostrijeli ulazna vrata i laganim hodom pođe put njih. Njeno staro i namršteno lice, uvijek stisnute obrve, gotovo je prestrašila Katarinu. Olgine stare, sive i prazne oči su prešle preko zbunjene i zadihane djevojke. S negodovanjem, kroz nos izgovori
- Ti si nova?
-Ah, da, ja... -poče drhtavim glasom Katarina da objašnjava ali je stara gospodja prekide i oštrim pokretom ruke pokaza joj da uđe. Katarina stidljivo ušeta u kuću i začu vrata kako se zatvaraju iza nje.
-Prva vrata desno -odbrusi joj hrapav i zapovijedački glas. Ona uđe u prostoriju i sjede na stari, ofucani kavuč. Oblak prašine se izdigao iz kavuča kada se na njega spustila. Zapravo kada je prešla pogledom preko cijele prostorije primijetila je da je prašine bilo svuda. Svaka stvar bila je prekrivena slojem prašine. Miris ustajalog vazduha i budji parao joj je nozdrve. U jednom trenutnku smrad je postao tako intenzivan da je Katarina pomislila da će joj pozliti. Nije joj se ovo dopadalo, cjelokupan ovaj posao. Cijeli svoj život se držala podalje od ljudi, uvijek je najbolje funcionisala sama. Nekada je mislila da ne postoji posao koji nebi mogla da obavlja samo da joj niko ne smeta.
Šteta. Život je doveo do tačke gdje je bila prinuđena da završi šestonedeljni kurs ispomoći i posao potraži u lokalnoj bolnici. Imala je ona velike snove. Željela je da studira, bila je gladna znanja. Uvijek je vidjela sebe u nekoj velikoj kancelariji, zatrpanu papirima kako kao majstor svoje struke rešava sve zadate probleme. Ona je tu bila važna. Međutim, sa svojih devetnajest godina jedva je uspijevala da zaradi dovoljno da se prehrani, a za stnarinu je kasnila već dvije isplate. Na njenu srećnu, vlasnik je imao razumijevanja za nju.
Napokon u sobu ušeta Olga i sjede u duboku fotelju, njoj preko puta. Pročisti grlo i otpoče da priča.
-Ovako, kao prvo tvoje glavno zaduženje je da čitaš spisak koji ću ti svakog trećeg dana ostavljati na stolu u trpezariji id a doneseš stvari sa njega. Drugo, moraš me napominjati da uzimam lijek. Bez njega neću dugo. Moraš da kontrolišeš zalihe kako mi nebi ponestalo. Poslednje i najvažnije, nećeš ništa dirati, nećeš razgledati. Ove dvije prostorije, koje ovdje vidiš, su dozvoljene. Nećeš ići na sprat, nećeš sičazit u podrum. Ne volim radoznale ljude, nevolim ni razgovore sa radoznalim ljudima. Poštuj ovo i nećemo imati problema. -završi razgovor utonuvši u fotelju i zapalivši cigaru.
-Naravno gospođo, -uzvrati Katarina - Vaša kuća, Vaša pravila. -potom uze bilježnicu i baci se na posao.
Kada se sledećeg jutra probudila osjetila je olakšanje. Kao da se oslobodila velikog tereta sa svojih leđa. Posao joj nije bio težak, Olga nije bila zahtjevna. Po prirodi nije bila radoznala, a i znala je da ne gura nos tamo gdje mu nije mjesto. Nijesu joj smetala Olgina pravila. Doduše, potajno se nadala da će Olga biti više nalik gospođi Martinovskoj, koju je jako zavoljela, mada to nije bio slučaj. Bilo kako bilo, ona je bila srećna.
Današnji radni dan joj je brzo prošo, sve je obavila za kratko vrijeme pa joj je Olga rekla da ide kući. Čim je napustila rezidenciju Simonovih uputila se Sari u posjetu.
Dan joj je bio apsolutno savršen. Smijala se, razgovarala sa Sarom o kojekakvim stvarima, a ponajviše o muškarcima. Tu se tetka Sara osjećala ekspertom. Kada su razgovor privele kraju zakazale su novi termin za njihovu cajanku, A tetka Sara joj je spakovala nešto kolača. Da joj se, kako ona kaže, nađe.
Pružila je korak niz ulicu i kada je krenula da stavi zamotuljak kolača u torbu primijetila je da joj nema ključeva od stana. Odmah se uputila nazad u kuću gospođe Olge sjetivši se da ih je imala u rukama kada je jutros došla.
Sa vrata je pokušala da dozove Olgu, koja se nije odazvala ni na poziv ni na zvono. Polako, laganim korako je ušetala u hodnik i produžila do trpezarije. Ključevi su stajali na stolu, uzela ih je i uputila se ka izlazu. Odjednom je čula jak udarac koji je došao sa gornjeg sprata.
-Gospođo Oga da li ste u redu? Gospođo Olga? -Tišima joj je ulila strah u kosti. Pomislila je da je Olga povrijeđena, možda je pala, ili je neko napao. Misli su joj letjele kroz glavu dok se sto je brže mogla pela stepenicama. Prva vrata sa desne strane stepeništa su bila širom otvorena. Mogao se vidjeti na pod oboreni stalak ya cvijeće, polomljene keramičke saksije i zemlja rasuta svuda po sobi.
Ušla je unutra. Na prvi pogled u sobi je izgledala kao da nema nikog u njoj. U trenutku kada je htjela da napusti prostoriju primijetila je stolicu za ljuljanje okrenutu ka starom ukrasnom prozoru. Svjetlost se prelamala kroz crteže i gravure na staklu udarajući je pravo u oči, nije mogla da vidi ko sjedi u stolici. Glas joj je drhtao dok je joj jednom dozvala Olgino ime.
Nije bilo odgovora. Stala je ispred prozora zaklanjajuću svjetlost. Sobom se prolomio glasan vrisak. Na sekundu je bila potpuno paralizovana, nije mogla da pomjeri ni jedan mišić u svom tijelu. Prizor koji je ugledala ispred sebe oduzeo joj je glas i mogućnost hoda. Htjela je da trči sto dalje o dove sobe, da dozove nekoga u pomoć. Nije mogla, samo je stajala i nijemo je gledala u osobu koja je sjedjela ispred nje.Sada joj je bilo jasno odakle sav smrad dolazi. Iz ove sobe.
Mumificirano tijelo odraslog muškarca njihalo se naprijed-nazad u drvenoj stolici. Koza na licu je bila gotovo raspadnuta, na šakama su se vidjeli tragovi mast ii ulja kojima je tijelo mazano radi očuvanja. Ostatak je bio prekriven bijelim zavoje, nespretno umotanim.
Nagon za povraćanjem je jedva savladala smogavši snagu da potrči ka izlaznim vratima. Kada je iskoračila iz sobe u hodnik osjetila je tup udarac u potiljak. Pala je na pod. Nije joj bilo jasno sta se dešava, glava joj je gorela od bola. Uspjela je da pomjeri ruku i dotakne mjesto udarca. Primijetila je da su joj prsti postal topli, pogledala je u šaku i shvatila da je prekrivena krvlju.
Pokušala je da ustana, ali niotkuda Olga se pojavila iznad nje. Gledala je pravo u nju svojim iskolačenim očima, a u ruci je držala parče razbijene keramičke saksije.
-Rekla sam ti da ne dolaziš ovamo -promumlala je kroz stisnute zube.
Prije nego je Katarina uspjela da reaguje, oštar ubod u stomak natjera je na vrisak. Zatim još jedan, pa još jedan, dok joj glas nije potpuno utihnuo. Polako je i bol počela da je napušta, osjećala je samo toplotu. Posle toga nista, sve je nestalo. Njene oči su ostale fiksirane na plafon i tako nepomična ostala je da lezi.
Olga polakoustade, priđe čovjeku u stolici i lagano mu gladeći ruku reče - Još jedna manje Bili, niko nas neće rastaviti.
