Cijena ljubavi [ CROATIA ]

Poglavlje 5

Jesensko sunce grije lice mlade žene dok ona mirno šeće gradom zadubljena u svoje misli. Ne primjećuje ljepotu građevina koje ponosno stoje već stoljećima, ne primjećuje kako je dan lijep i natprosječno topao. Zadnja dva dana misli joj opsjedaju sumnje u ispravnost njene odluke da napusti obitelj i sve poznato te da ode s muškarcem kojeg voli. Sve što joj je obećao prije nego što su otišli ostala su samo obećanja. Njega nikada nema kod kuće, dane provodi sama dosađujući se, a kada bi ga nazvala nabacio bi par slatkih riječi i rekao da nema vremena razgovarati. Rad u očevoj firmi oduzima mu sve vrijeme i često se vraća kući iza ponoći što nikako nije mogla shvatiti. Njen otac vodi tri puta veću tvrtku pa nikada nije došao kući kasnije od devet sati. Zamišljeno je hodala kroz podrume Dioklecijanove palače i kroz mjenedena vrata izašla na suncem okupanu rivu. Spustila je sunčane naočale na tamne oči i nastavila laganim hodom niz bijeli pločnik na koji su padale tamne sjene od palminih stabala. Životni ritam u ovome gradu je mnogo sporiji od onog na kojeg je ona navikla. Ovdje nitko nigdje me žuri. Nema ubrzanih koraka i kave u kartonskim šalicama da se piju usput. U ovom gradu ljudi žive kao da imaju sve vrijeme ovoga svijeta. Svatko hoda polako, uživa u suncu i svježem povjetarcu s pučine. Ona odluči sjesti na jednu od mnogobrojnih klupa poredanih uzduž rive i predahnuti od dugog hoda. Duboko je disala slani, morski zrak nadajući se da on otjerati glavobolju koja joj se počela stvarati od pretjeranog analiziranja i procjenjivanja svoje situacije. Toliko je bila izgubljena u vlastitim mislima da nije ni primijetila da joj je netko prišao dok god visoka sjena nije pala preko nje. Iznenađeno je podigla glavu i ugledala visokog, crnokosog muškarca čija su široka ramena zaklonila sunce. Lijeni osmijeh razlio mu se licem na kojem su se pojavile šarmantne rupice kada je ugodnim glasom upitao:

- Oprostite, slobodno sjednem pored vas?

- Da, naravno.- odgovori mu ona još uvijek pomalo zbunjena te se pomakne za jedno mjesto.

- Hvala. -odgovori on i spusti se na klupu dalje od nje te ispruži duge noge pred sebe zatim nehajno prebaci jednu preko druge.

Ona ga je promatrala krajičkom oka pitajući se zašto je sjeo baš pored nje, no kada je pogledala ostale klupe i vidjela da su gotovo sve zauzete odahnula je. Još uvijek se nije otarasila straha da će njen otac saznati gdje je i poslati nekoga po nju. Već joj je bilo i pomalo neobično kako se to nije dogodilo. Branimir Lesen nije čovjek koji odustaje tako lako. Ponovo je promotrila muškarca koji je opušteno sjedio pored nje i gledao pučinu. Bar je mislila da je tamo gledao budući da su mu oči skrivale tamne sunčane naočale. Vjetar se igrao sa nekoliko pramenova crne kose koji su mu pali preko čela dok mu je na snažnoj četvrtastoj čeljusti već polako izbijala tamna brada. Bijela majica kratkih rukava naglašavala je njegove snažne ruke i skladno tijelo. Ona uperi pogled prema plavome moru koreći sebe u mislima što bulji kao da nikad nije vidjela zgodnog muškarca. Okrenula je glavu na drugu stranu gdje su na klupi do njih dvoje teengera izmjenjivali nježnosti. Dečko je nešto šaputao djevojci držeći je čvrsto oko struka na što se ona slatko nasmijala i poljubila ga. Veronika ih je promatrala sa čežnjom jer se ne sjeća kada je zadnji put Marinko bio takav prema njoj. Njezino lijepo lice prekrije tuga kad čuje glas pored sebe:

- Jadna djeca.

Trznula je glavom prema muškarcu pored nje zatim ponovo prema mladeži na klupi. Nije joj bilo jasno zašto je to rekao.

- Kako to mislite?- upita ga ona.

- Pogledajte ih bolje.- kaže on još uvijek gledajući pučinu.

Ona ponovo pogleda mladi par koji je sad već šetao niz rivu držeći se za ruke.

- Sretni su!-ustvrdi ona.

- A zašto su sretni?

- Zato jer se vole.