Cijena ljubavi [ CROATIA ]

Poglavlje 11

Sebastijan je brzo vozio u smjeru hotela da pokupi svoje stvari. Prokleo je sebe što se nije ranije sjetio sve spremiti u auto tako da nebi sada gubili vrijeme na vračanje.

- Kamo idemo?- upitala je Veronika dok se čvrsto držala za rukohvat na vratima.

- U hotel. Ostavio sam tamo nekoliko bitnih stvari.

- A moje stvari?

- Imaš li dokumente kod sebe?

- Imam naravno.

- Bojim se da ćeš ostalo morati ostaviti jer je previše rizično da se vračamo.

Kimnula je glavom da razumije i na trenutak se zagledala kroz prozor da bi zatim rekla:

- Još uvijek sam ljuta na tebe.

Sebastijan je odmahnuo glavom:

- Vi žene ste tako nerazumne. Upravo te spašavam od velikih problema, a ti se ljutiš na mene.

- Ne moraš me spašavati! Mogu sjesti na autobus i sama se vratiti doma.

- Vjeruj mi ne bi daleko došla. Kladim se da te njegove gorile već traže po cijelom gradu.

Nije ništa odgovorila. Gledala je pred sebe dok joj je lice poprimilo ozbiljan izraz. Sebastijan ju je trenutak gledao zatim brzo vratio pogled na cestu.

- Neću dopustiti da ti se išta dogodi. Ne boj se.

Iz nekog razloga nije se bojala. Možda zato jer je on bio uz nju, možda jer je bila previše zabrinuta za oca da bi mislila na sebe i opasnost u kojoj se nalazi.

- Hvala.- odgovorila je kratko ne pogledavši ga.

Uz škripu guma parkirao je auto ispred hotela.

- Dođi sa mnom. Netko bi te mogao vidjeti dok čekaš.

Oboje su izašli iz auta zatim brzim koracima prošli kroz malo predvorje, uspeli se stepenicama na drugi kat i uletjeli u Sebastijanovu sobu. On je brzo izvukao crnu putnu torbu ispod kreveta i počeo trpati stvari sa kreveta u nju dok je Veronika odšetala do prozora gdje je na stolici stajao dalekozor. Ona ga podigne zatim pogleda van i shvati da odavde ima jasan pogled na njenu zgradu i prozore.

- Ma vidi ti to! Koje li slučajnosti. Baš imaš pogled na moju zgradu. Znači odavde si me špijunirao.- u glasu joj se čuo smijeh iako je nastojala zvučati ljutito.

- Ne. Špijunirao sam te uglavnom ispred zgrade.- odgovorio je oprezno bacajući pogled prema njoj da utvrdi raspoloženje koje trenutno ima prema njemu. Odahnuo je kada je vidio da se nasmiješila.

- Dok samo pomislim kako mi je bilo smiješno što stalno nalijećemo jedno na drugo kad ono ti si namjerno nalijetao na mene.

Sebastijan se nasmiješio i odmahnuo glavom:

- Zapravo, onaj dan kada si se zaletjela u mene nisam te pratio. Toga dana sam te nastojao izbjegavati da ne budeš sumnjičava i odjednom si se stvorila i gotovo me pregazila. To ću bilježit kao ozljedu na radu tek toliko da znaš.

- Ja pregazila tebe? O čemu ti pričaš, meni je sat vremena zvonilo u glavi od udarca, a ti se nisi ni pomaknuo.

- Ozljeda na radu!- ponovi Sebastijan trpajući i dalje stvari u torbu.- Daj mi taj dalekozor.

Uzeo joj ga je iz ruke, gurnuo u torbu zatim zatvorio patent.

- Idemo!

Brzim koracima spustili su se u predvorje gdje je Sebastijan platio sobu i vratio ključ zatim je na izlazu provjerio ulicu. Kada se uvjerio da se nitko sumnjiv ne kreče u blizini zgrabio je Veroniku za ruku i požurio do auta. Nije primijetio da je u predvorju iza njegovih leđa sjedio Marinkov prijatelj koji je došao na sastanak sa ljubavnicom. Prepoznao Veroniku iako ju je samo jednom vidio. Takva žena se ne zaboravlja. Brzo je skočio na noge i požurio do prozora taman na vrijeme da vidi kako ona i Sebastijan ulaze u auto i odvoze se. Odmah je izvadio mobitel i nazvao Marinka. Dugo je zvonilo bez odgovora i taman kada je htio prekinuti poziv javio se Marinko bijesan kao ris.