Cijena ljubavi [ CROATIA ]

Poglavlje 7

Zvuk budilice na mobitelu prenuo je Sebastijana iz sna. Lijeno se okrenuo i isključio iritantni zvuk zatim je brzo ustao i otišao u kupaonu da obavi jutarnju higijenu. Dok se brijao razmišljao je da danas ne prilazi Veronici, mogla bi postat sumnjičava na njihove česte susrete i reći Marinku. To bi izazvalo nepotrebne komplikacije. Odlučio je dan provesti u razgledavanju grada i opuštanju. Spustio se na doručak zatim uputio u staru jezgru grada. Nije imao nikakvu određenu rutu, samo je lutao ulicama izlizanim kamenom i iznova se divio ljepoti grada. Kako nije navikao ovako besposličariti šetnja mu je ubrzo dosadila i više nije znao što bi sa sobom. Bacio je pogled na sat i gotovo zarežao.> Tek je jedan sat! Što ću do vraga raditi ostatak dana?<

Teško je uzdahnuo zatim odlučio otići na ručak pa se vratiti u hotel. Dok se vraćao natrag iza ugla naleti djevojka, zaleti se u njega zatim odbije i samo što je počela padati na leđa Sebastijan ju uhvati oko struka i povuče k sebi. Namršteno je spustio glavu na neopreznu djevojku no kad je spazio crne baršunaste oči osmijeh mu se razlije licem:

- E pa gospođice, da li vi to mene pratite?

Veronika je još jedan trenutak iznenađeno zurila u njegove nasmijane oči zatim se odmaknula za korak i nelagodno nasmiješila.

- Oprosti! Zamislila sam se i uopće nisam pazila.

Trljala je bolno mjesto na čelu i gledala u zemlju od srama. Sebastijan joj nježno uhvati ruku zatim podigne bradu da joj pogleda glavu:

- Hmm, čelo ti je crveno.

- Nije ni čudo! U prvi tren sam mislila da sam se zaletjela u zid.

- Ima ljudi koji bi se i složili s tim.

Nastao je trenutak tišine u kojem su gledali jedno drugo, tada Veronika shvati da ju on još uvijek drži za ruku, a njegovi dugi prsti su još uvijek ispod njene brade. Nije osjećala nelagodu od takvog prisnog držanja što ju je iznenadilo. Odmaknula se korak od njega i nelagodno pročistila grlo.

- Imaš li vremena za kavu?- upita je Sebastijan potpuno zaboravivši svoju odluku da će se danas držati dalje od nje.

- Amm...-promucala je i pogledala na sat.- Ima. Imam, da može.- ispravi se brzo.> Koji mi je vrag!< pomisli ona.

Sebastijan se nasmije njenoj zbunjenosti

- Dođi, vidio sam zgodan kafić nedaleko odavde.

Šuteći je hodala iza njega i nastojala sabrati misli kada joj pogled padne na njegovu čvrstu stražnjicu koja je u tim svijetlim trapericama izgledala neodoljivo. Brzo je okrenula glavu u drugom smjeru i frustrirano prošla rukom kroz kosu.

> Bože moj, počinjem se ponašati kao Andreja.<

Sebastijan je odabrao mali, otmjeni kafić čija se unutrašnjost nalazila u jednoj od starih povijesnih zgrada. Sjeli su vani za jedan od malih okruglih stolova koji su se nalazili na samom šetalištu odmah uz ulaz u lokal i naručili kave.

- Kako napreduje tvoja potraga?- upita ga ona dok otvarala male paketiće šećera za kavu.

- Prilično dobro. Zadovoljan sam sa dosadašnjim napretkom.

Sebastijan nije mogao da se ne nasmije na ovaj razgovor.

- I kako ćeš to učiniti? Mislim, vratiti otetu dragocjenost? Ušuljat ćeš se noću u kuću i ukrasti je?

- To mi je plan B.-odgovori joj on još uvijek ne skidajući osmijeh s lica.

- Zašto se cerekaš svaki puta kada te pitam za posao?